Perica Đaković: Neka Lordanov film i publika sami kažu gdje smo i šta smo

Kako se približava premijera najnovijeg filma velikog majstora Lordana Zafranovića vidim po portalima da se zahuktava pritisak na autora. U prvom planu su pitanja ko ce doći 2.oktobra da se od glumaca pokloni u Sava centru. Kao da je to najbitnija stvar kada je u pitanju, kako Kusturica nazva "Zlatni rez 42-djeca Kozare" Lordanovim životnim djelom.

Pričom koju nosi u sebi još od 1978. godine kada je snimio tada legendarnu "Okupacju u 26 slika" sa kojom je razdrmao ondašnju, ne samo Jugoslaviju, već i svijet, ne želeći da skrati scenu ustaškog pira u autobusu iznad Dubrovnika. Zbog toga je izgubio Oskara, najveće priznanje koje se dodjeljuje za filmska ostvarenja u svijetu. Tada je trebalo da stane rame uz rame sa našim nobelovcem Andrićem. Ali Lordan je ostao dosljedan svojim shvatanjima i borbi protiv nacizma i zla koje je nosila Pavelićeva kvislinška tvorevna. Od te 78-e u sebi nosi plamen borbe zbog čega je proglašen neprijateljem nove Hrvatske. Tuđman ga je tako proglasio, zbog dva dokumentarca "Krv i pepeo Jasenovca" i "Testament" film sa suđenja Artukovicu" neprijateljem Hrvatske. I tada je drugi put zbog bezbjednosti morao da napusti svoju rodnu Hrvatsku.

Ali prije toga Arsen Diklić mu daje tekst-scenario „Djeca Kozare” koji njega kao borca za istinu i pravdu potpuno zaokuplja. Od te 1986. on radi na tom flmu, dakle mnogo prije raspada Juge. Želja, kako sam kaže, da svom narodu prikaže zlo nacizma i NDH, sa opomenom da se to više ne ponovi. Šteta što vlasti od tada pa sve do skora nisu imale sluha da taj film ugleda svjetlost pozornice. Li nikada ne treba gledati da li je sada vrijeme. Vrijeme je onda kada dijelo nastane I treba mu otvoriti puta ne slušati vječne političke komesare koji sun as I doveli do ove nerješive mržnje I koji misle da nekim zabranama mogu nešto postići.Udbaško pozorište je nažalost još prisutno.Hrabrost krasi samo izuzetne koji su spremni da stlno upozoravaju I opominju javnost na sopstvenim grijesima I slabostima, a ne uzmicati u obmanama, lažima I prevarama komunista, demokrata, liberala…

I da se vratim sadašnjim napadima na autora, koga u njegovoj Hrvatskoj sad optužuju da se prodao Srbiji. Napadi ne staju samo na njemu već idu i na njegove glumce, pod izgovorom ko će doći da se pokloni publici. Sjećam se da sam ga pitao, da li kod Andrića u Herceg Novom ili u Dučićevom Trebinju kako su pristali hrvatski glumci, da pročitavši scenario, zaigraju.

-"Pa sve su to veliki profesionalci"- usljedio je njegov odgovor, a na potpitanje da li će imati pritisak da se ne pojave na premijeri, odgovorio je: -"Znam kroz šta će sve proći, kroz kakve pritiske i prijetnje. Pa ja kroz njih prolazim 30 godina. Naravno da im neću zamjeriti ako ne dođu, i ne smije niko. Oni su maestralno odradili svoje uloge u filmu i time već sve rekli" - odgovorio je Lordan, zašta je dobio ogroman spontani aplauz. Toliko o hrvatskim glumcima kao što su Ivan Lučev i Rene Bitorajac.

Što se pak tiče glumaca iz Srbije oni zbog političkog stanja u zemlji imaju pritisak zamislite, ne svojih kolega već studenata glume koji zahtijevaju da se ignoriše FEST. Njihova odluka će sigurno biti pod posebnom lupom profesionalca, kakvi su bili u filmi, ili politickih amatera kakvi mogu da ispadnu kod dijela javnosti nakon premijere. Da li će poslušati nesvršene studente glume ili ispoštovati velikog reditelja koji im je ukazao povjerenje I publiku zbog kojih su ustvari na sceni I za koju kažu da im život znači vidjećemeo, a na spisku su Miki Manojlović,Anica Dobra, Milan Marić, Irfan Mensur, Aleksej Bjelogrlić, Katarina Radivojević,Saša Joksimović ,Isidora janković,Pavle Mensur,Milivoj Beadar….

Ono što sam lično na sve pomenuto rekao Lordanu u jednom trenutku njegove potištenosti jeste da je najvažnije da je film stigao do publike, da je napokon preskočio sve barijere koje su mu političari od 1986 godine postavljali I da je prevaziđeno njegovo kočenje još od 1986. Godine a na publici je konačni sud da ocijeni autorovo djelo, koje nije obično. To je priča o zlu koje nas je zadesilo od, kako smo mislili,a kako sam Lordan kaže, od prijatelja, dobrih komšija, ljudi koji su mirno živjeli oko nas, i to ne samo jednom. Sud o tome je na običnom gledaocu, običnom malom čovjeku koji čuči u svima nama, kao što su i ovi srpski glumci, jer njihovim kolegama iz Hrvatske pritisci su drugačiji.

Za Lordana I za publiku biće dovoljno da se nakon premijere na sceni beogradskog Sava centra 2. odnosno dvorani Borik u Banja Luci 3.oktobra pojave djeca glavni glumci Milica Stanković I Vuk Trnavac.

Zato da se podsjetimo na riječi Emira Kusturice o filmu -

"I da je po načinu na koji je Lordan protkao mitologiju kroz film ovaj film zapravo mitologija. Da je Lordan ovim filmom na najveličanstveniji način odao poštu srpskom narodu što mu niko do sada nikada nije dao, a što on zaslužuje". Da li je veliki Emir bio u pravu najbolje ocijenite sami kada film pogledate, za razliku od onih koji već sad pričaju o filmu a nisu ga ni vidjeli niti htjeli da čuju borca za pravdu i istinu Zafranovića koji se sa ovom pričom bori od 1986-te. I ako je svjestan da bi poslije njegovog prikazivanja po treći put morao da biježi iz svoje rođene zemlje - "Ovaj film je više od filma. Ja ga zovem "sveti film". Onaj ko dođe da ga gleda, ako izdrži... Izdržao je film, sada ga samo treba promovisati i dati mu prostor da izađe u svet. Da se gleda, pa da vidimo gde smo i šta smo".

Perica Đaković