DA JE VIŠE ČASTI KAO KOD PILOTA JOVANA

Nedavno sam, dakle, u jeku turističke sezone, letio avionom Air Montenegra iz Beograda do Tivta. Nakon čekiranja, pasoške i druge kontrole, zajedno sa putnicima stigoh do izlaza A5, koji se brzo napunio putnicima koji su hitali ka moru, većina, pretpostavljam, na svoj odmor.

Svi smo nestrpljivo gledali ka vazdušnom mostu koji aerodrom spaja sa avionom, iščekujući da se parkira naš avion. Minuti su prolazili, vrijeme je sporo teklo. Neka djeca su se igrala, druga, sitnija, šetala su sa pomalo nervoznim majkama. Na sreću, bila je tu i jedna mlada djevojka sa violinom, u pratnji da li profesorke ili bake, koja je sebi, a i nama oko nje, skratila čekanje mini-svirkom. Više je to ličilo na njenu klasičnu vježbu za nastup koji ju je negdje na obali vjerovatno čekao.

Iako sam joj se i tada zahvalio na mini-koncertu i poželio puno uspjeha, kada je avion sa prepoznatljivim znakom na repu, ali i natpisom da će „Montenegro 28“ ući u Evropu, konačno stigao, svi smo nestrpljivo krenuli ka njemu i posljednjoj provjeri.

Posada nas je dočekala sa osmijehom i riječima dobrodošlice i, nakon polijetanja, počastila flašicom vode i odličnim keksom od smokve.

Ali da ne bi sve bilo tek dio klasičnog leta, uslijedilo je nešto što je za mene bilo pravo i prijatno iznenađenje. Obratio nam se kapetan aviona, uz duboko izvinjenje, svoje lično i cijele posade, što kasnimo 60 minuta.

Čovjek se, osjetilo se to u njegovom glasu, iskreno izvinjavao. I to ne jednom, nego nekoliko puta. Uz riječi da je do kašnjenja došlo ne njihovom greškom, već zbog rotacija koje je avion imao toga dana.

Moglo je to proći kao i do sada, jer kašnjenja nisu rijetka, i vjerovatno bih i ovo zaboravio bez tih riječi kapetana Jovana Radonjića.

Da, dobro sam upamtio to ime.

Jer kod nas je riječ „izvinite“, barem kod naših političara i nazovi biznismena, jedna od najskupljih.

Ne znam kada ste je posljednji put čuli da su je oni izgovorili za nešto što su tvrdo obećali, a od tog obećanja prođoše godine i ne bi ništa.

Djeca bi, blago rečeno, rekla: igrale se čike i prevarile nas, po ko zna koji put.

Da li ste čuli da se neko izvinio za višegodišnje probijanje rokova na gradnji onog malog dijela auto-puta ili već čuvenog bulevara Tivat–Jaz?

Da li se neko izvinio za neispunjena obećanja data narodu i blaženopočivšem mitropolitu Amfilohiju nakon političkih promjena u avgustu 2020. godine?

Ja se nešto ne sjećam.

Da li se neko izvinio za ona silna predizborna obećanja sa čuvenih bilborda, koje je, kako majke uglavnom kažu djeci, „maca pojela“?

Da ne spominjem ovdje sve naše uspješne tranzicione poslove, dovedene investitore, sumnjive kripto-majstore...

Nismo čuli da se neko izvinio za promašeni tender za naše aerodrome, koji, i pored svih političkih i nekih drugih igara, ostvaruju ekstra-profite, a ne daju zaposlenima da se zaduže i sami ih dovedu na nivo na kojem bi trebalo da budu.

Svi samo viču da nemamo uslove i da ih treba dati pod koncesiju.

Niko javno da, poput kapetana Jovana, izađe pred narod i kaže da se kod domaćih poslova ne može baš tako lako ugraditi. Ili, što bi narod rekao, može se „jamiti“, ali nešto sitno. Ne kao kod Telekoma, Svetog Stefana sa Kraljevom i Kraljičinom plažom i vilom, kao kod petlje na Smokovcu koju je neko zaboravio da planira, ali i da na kraju prizna grešku uz jednostavnu riječ – izvinite.

Svi se uglavnom busaju da su podigli minimalnu penziju, ali ne i da priznaju da su, uz sva ta povećanja, običnom narodu i svijetu novčanici postali samo tanji i tanji.

Niko da kaže: izvinite što su neki političari sipali gorivo kao da je voda.

Niko da kaže izvinite što su neki vozili i voze državne automobile, iako nigdje u svijetu ne piše da bi oni morali na posao dolaziti službenim kolima, već svojim automobilom ili javnim prevozom.

Kao što je bilo teatralno kada je premijer 42. Vlade prvog dana na posao stigao taksijem, a već sjutradan sjeo u sjedište državnog automobila, uz vozača i još neke privilegije pride – ne samo za sebe nego i za familiju.

Već smo zaboravili kako su neki predsjednici, a riječ je o Filipu Vujanoviću, bili rijetkost, da ne kažem egzemplar, kojeg ste mogli sresti na ulici bez pratnje i obezbjeđenja.

Dakle, poenta ove moje priče je da bi bilo lijepo, a nikako sramota, da se naši vrli i, po njihovom mišljenju, ključni političari ugledaju na časnog kapetana Jovana Radonjića.

Siguran sam da je i on slušao Zorana Stipičića Džibonija i pjesmu „Oprosti“.

On da, ali ne vjerujem i ovi naši političari, koji se pune kao brodovi.

Pa ću za njih ponoviti njegove stihove:

„Di svako drži svoju stranu, i ponosa i gluposti. Moglo bi bit' da je lakše umrit', nego ljudima reć'„Oprosti“.

Oh, Bože, da mi te prominit', il' tebe ili sebe, isto je.

Moglo bi bit' da je lakše umrit', nego ljudima reći: oprosti.“

Kapetane Jovane Radonjiću, za ono „oprosti“, upućeno putnicima u avionu koji su uredno kupili karte za let, ne na vašem privatnom, nego državnom avionu, dužan sam, što bi narod rekao, skinuti kapu do poda i reći: dok je takvih, ima nam nade.

Nećemo valjda dozvoliti da nam sve majstori rasprodaju, za tranzicione poslove i svoje džepove.

Perica Đaković