UPUTSTVO ZA POBJEDU

Ponovoljeni izbori obično se predstavljaju kao druga šansa. U slučaju pobjede Siniše Karana ispalo je da su bili ne samo druga potvrda već bome i više.

Prva potvrda bila je na dan izbora, druga na dan kada su svi koji su sumnjali morali da se suoče sa prostom činjenicom: narod ne glasa po tvitovima, naslovima i željama i pozdravima političkih protivnika nego po instinktu. A instinkt je tvrda stvar. Ona najtvrđa.

Dok je rasuta opozicija računala glasove unaprijed, vlast je brojala korake unaprijed. Milorad Dodik po starom dobrom običaju nije slušao kako mu protivnici objašnjavaju gdje je greška. On je već bio korak ispred. I geografski i politički.

Dok je opozicija potpomognuta domaćim kritičarima brojala uprazno i kritikovala svaku Dodikovu riječ, Dodik je mjerio kilometre od Izraela, preko Mađarske do Vašingtona. I to ne sam.

Diplomatska ofanziva u SAD-u u tandemu sa Željkom Cvijanović pokazala je ono što defanzivci uporno i namjerno prećutkuju. Republika Srpska itekako ima glas van svojih granica.

I on se više ne prećutkuje. Izgovara se jasno, glasno, sa stavom i što je najgore po sve skeptike sa vrlo vidljivim efektom. Fotografije, sastanci, poruke.

Sve ono za šta su nam godinama govorili da je „nemoguće“, „zabranjeno“ i da neće proći odjednom je prošlo. I to bez dozvole „političkog Sarajeva“ čija se diplomatska aktivnost rasipa poput pustinjskog pijeska koji im je upao u oči do te mjere da su od muke zaplakali i zajaukali.

Jer svaka pobjeda Srpske njima je lični poraz. Svaki diplomatski uspjeh provokacija. Tako i opozicija.

Teško je biti gubitnik. Drugi put još teže. Dvaput potvrđen poraz. Zamislite da tražite od CIK-a da ponovite poraz. Eto i to je moguće. Ako ste opozicija u Republici Srpskoj.

Ostaju vječno u defanzivi kukajući i zatečeni između želje da ospore vlast i Dodika i realnosti koju ne mogu da svare. Jer teško je preći u ofanzivu kada vam politički protivnik diktira tempo, a vi nikako ni zalet da uhvatite. Tapkate u mjestu.

A bilo je skeptika i sa druge strane. Neki iz uvjerenja, neki iz navike, neki jer im je to posao. Govorili su da će Karan pasti, da će se vjetrovi promijeniti, da je Dodik politički mrtav i potrošen, da Željka Cvijanović nema šta da traži u ozbiljnim političkim krugovima. Govorili su, pa ućutali.

Ironija je i u tome što pobjeda u Republici Srpskoj nikad ne dolazi sa fanfarama tuđih kuhinja. Ona dođe tiho ali ostavi glasnu poruku: ne potcjenjujte birače, ne potcjenjujte političko iskustvo i ne potcjenjujte upornost.

A ako već neko traži uputstvo za pobjedu evo ga gratis: budite korak ispred, znajte gdje idete i ne tražite aplauze tamo gdje vam nikad neće zapljeskati nego vas lupiti nogom „znate već gdje“ kad im više ne budete trebali.

Zaboravite na galamu. Jer da se razumijemo do kraja: ovo više nije pitanje jednih nametnutih i ponovljenih izbora, novog izbornog kruga, jednog imena ili jedne diplomatske ture.

Ovo je lekcija. Onima koji misle da se Republika Srpska može voditi iz stranih ambasada. Onima koji vjeruju da se vlast ruši naslovima i nastupima u federalnim medijima, a ne glasovima. I onima koji misle da će bijes jednog dana postati politički program. Neće.

„Napravio sam jedan korak unazad, ali sada ćete vidjeti Dodika kakvog do sada niste“, rekao je nedavno Milorad Dodik.

U uputstvu za pobjedu opoziciji još piše: dok čekate da vidite Dodika kakvog do sada niste možda je stvarno vrijeme da malo bolje sagledate i sebe.

Mada je nekima džaba uputstvo kada su im sve garancije istekle.