NEŠTO STE REKLI

„Nešto ste rekli“, ispisao je Novak Đoković na objektiv kamere nakon višesatne i teške borbe u kojoj je pobijedio i ućutkao sve pametnjakoviće koji bi ga poslali u penziju. Ipak, ovo nije priča o Velikom Novaku Đokoviću, jer premale su moje riječi da ispričam priču o njemu. Mada, možda, ipak malo i jeste.

Ovo je priča o inatu. Onom najvećem. Srpskom.

Nešto ste rekli?
O tome kako se „ne može“, kako je „malo“, kako je „privremeno“, kako je „na staklenim nogama“.

Nešto ste rekli o Republici Srpskoj, o Srbima, o inatu kao mani, o tvrdoglavosti kao grešci, o vjeri kao zabludi. Nešto ste rekli. Da je nastala slučajno, da neće dugo, da je teret, da je problem.

Nešto ste rekli, a niste računali na jedno: pamćenje.

Jer srpski inat nije buka. Nije galama. Nije ni prkos iz kafane. Srpski inat je tišina koja traje, pogled koji se ne spušta i ne sklanja i odluka da se ide dalje kada svi već dijele zemlju, pečate poraze i pišu smrtovnice. To je onaj istorijski refleks da se ne povjeruje onima koji nas mjere tuđim aršinima. To je onaj inat koji gleda kako da preživi još jednu zimu, još jedan pritisak, još jednu reformu sa tuđim potpisom.

Republika Srpska je možda baš to. Odgovor na „ne može“.

Održana iz inata da traje. Odgovor na omalovažavanje, na tutorstvo, na stalno prebrojavanje šta joj fali, a nikad šta je košta. I svaki put kada je proglase završnom fazom, ona se pojavi u još jednom meču. Ne zato što je savršena, nego zato što je tvrdoglavo svoja. A to se, izgleda, najteže prašta — kada si tvrdoglavo svoj.

I tu negdje, možda, stoji ta simbolika Novakove rečenice „nešto ste rekli“. Sama. Često neshvaćena. Još češće osporavana. Neko kome se stalno objašnjava šta smije da misli, kako treba da se ponaša, koga da sluša i kada da se povuče.

U svim porazima i pobjedama ima i vjere i pameti. I discipline i mudrosti. I onog balkanskog, srpskog osjećaja da se ništa ne dobija na poklon, nego istrajavanjem. Da se dostojanstvo ne traži, nego nosi. Da se bitke i pobjede ne objašnjavaju, nego se dese.

Republika Srpska je prostor u kojem se Srbi nisu pitali da li im je dozvoljeno da postoje, nego su odlučili da hoće.

Nešto ste rekli?

Godinama joj predviđate kraj. Datume. Scenarije. Mape bez nje. Ali tvrdoglava je. I dalje stoji. Nesavršena, ali svoja. Ne bez grešaka, ali sa pamćenjem. I svaki put kada joj kažu da je previše, ona odgovori opstankom. I inatom.

Sama na terenu. Sa publikom koja često navija protiv. Sa pravilima koja se mijenjaju usred meča. Nije lako slušati zvižduke i presude sudija pisane unaprijed.

Zato srpski inat nije tvrdoglavost bez razuma. To je kombinacija pameti i strpljenja. Vjere da se ne moraš odreći sebe da bi opstao. Mudrost da se ne reaguje na svaku provokaciju, ali i odlučnost da nema povlačenja kada je najteže.

Sjetite se da smo već čuli i gore. I preživjeli. Da su nas otpisivali pametniji i moćniji od vas. I da smo svaki put odgovarali isto.

Zato, kada sljedeći put nešto kažete, kada opet olako presudite, kada podvučete crtu i napišete kraj, sjetite se da taj inat koji vam smeta ima čudnu naviku da preživi.

I da pobijedi.

Ne galami. Ne objašnjava se. Samo dođe i demantuje vas.

Nečim što niste očekivali.

Pobjedom.

Nešto ste rekli?