SLIKOM NA SLIKU

U ovoj zemlji se odavno ne sudi po zakonu. Ali sudi se po slici.

Tačnije po tome čija je slika i ko je drži. Sudija Sena Uzunović osudila je Srbina Miodraga Malića na tri godine zavora jer je na jednom opozicionom mitingu podigao fotografiju prvog predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića i generala Ratka Mladića. U obrazloženju presude posebno mjesto zauzima rečenica da se uzelo u obzir i to što se jedan svjedok osjećao uznemireno. I to je bilo sasvim dovoljno. Osjećaj je postao pravna činjenica. Čekić je udario, sudinica je rekla svoje i tako svoju pravdu zadovoljila. Slika je proglašena krivom kao i ruka koja je držala. I tu je ono što je problem.

U ovoj zemlji slika nikada ne stoji sama. Uvijek pored nje postoji i ona druga. Slika na sliku.

Dok se jedna fotografija procesuira, druge slobodno marširaju. Video snimci iz Bužima, sa ratnim zastavama tzv. Armije BiH koje se ponosno vijore, kruže bez sudskog poziva, bez optužnica, bez uznemirenog javnog morala. Zastave pod kojima su počinjeni zločini. One izgleda ne vrijeđaju taj sistem pravde. Jer jedna je slika dokaz krivice, a neka druga izgleda stvar folklora. Jedna se slika zove veličanje zločina, a ova druga obilježavanje tradicije.

Tako smo došli do pravosuđa koje ne mjeri d‌jela nego simbole. Ne pita šta poručuješ nego kome pripadaš. U tom sistemu nije važno da li je ratna ikonografija opasna nego da li je „naša“.

Selektivna pravda je najopasnija vrsta pravde. Ona ne vaspitava društvo, ona ga dijeli.

Ne zatvara ratne rane nego ih soli.

Jer poruka je valjda svima jasna: U Bosni i Hercegovini nije problem veličati „ratne priče“. Problem je ko to radi.

Sudovi bi morali da budu slijepi. Ali ovde i te kako vide. Razlikuju boje, prepoznaju lica, čitaju nacionalne kodove. I zato sude sliku.

Ali uglavnom samo jednu. Onu drugu ne vide.

Jer ako je zabranjeno dizati fotografije koje neke uznemiravaju i podsjećaju na rat i zločin, onda to valjda treba da bude zabranjeno svima.

Ako nije onda nemojmo glumiti moralnu izvišenost dok se kažnjavaju samo određene slike. Naše slike.

Jer pravda koja bira stranu nije pravda.To je propaganda u sudijskoj togi. A, država koja se boji jedne slike dok je naviknuta na druge ne gradi mir. Ona samo precrtava rat novim linijama.

Ovde se odavno ne sudi po zakonu. Sudi se po osjećaju. Sudovi bi valjda trebalo da budu mjesto gd‌je se emocije ostavljaju pred vratima ma čije da su ali ovde one ulaze prve, sjedaju u sudske klupe i diktiraju presude. Danas je to uznemirenost zbog slike. Sutra će biti pogled, pjesma, zastava, boja.

Zna se i čija.

Pravda koja ima pamćenje samo za jedne, amneziju za druge nije pravda. To je poruka. Rat nije završen, samo je preseljen u sudnice.

A zemlja u kojoj se i dalje ratuje simbolima, dok sudije broje osjećaje i uznemirenosti umjesto činjenica neće se raspasti zbog jedne slike.

Raspada se zbog sistema koji je odlučio da gleda samo jednu sliku, dok na drugu žmiri.

Sud BiH odavno i nije posljednja linija odbrane društva i pravde već najslabija tačka.

I nije ovde kažnjena ni slika ni provokacija.

Ovde je kažnjen jedan narod.

U nekim sudijskim glavama kriv što postoji. Pa i na slici.