PET PREMA DVA

5:2, ili ako hoćete slovima da bude još jasnije, rezultat je koji u sportu znači rutinsku pobjedu.

U Ustavnom sudu BiH to je rutinski poraz zdravog razuma. Pet prema dva, sa strancima u prednosti, presudilo je da se Vlada Republike Srpske proglasi neustavnom. Sudijski zvižduk bez VAR-a, bez publike, ali sa debelim političkim ulozima. Opozicija i sarajevska publika očekivano likuju. Ne zbog (ne)pravne briljantnosti odluke, već zbog onog što piše na semaforu.

Pet je uvijek više od dva, kažu. Likovanje im uglavnom traje tačno onoliko koliko i odgovornost. Glume iskreno iznenađenje što ta matematika još funkcioniše, ali već u nekim sljedećim rečenicama najavljuju bojkot bespotrebno ponovljenih izbora, i to zbog pravila CIK-a, čija im matematika malo odgovara, malo ne. Pravila su, izgleda, dobra i demokratska dok ne ugroze komfor i dok im se čini da vode do godinama priželjkivane pobjede, ali loša čim zaprijete da im neće ići kako su zamislili.

U cijeloj priči Vlada Save Minića ispada kolateralna šteta šireg eksperimenta koliko daleko može da ide ustavni inženjering sa stranim potpisom. Odluka nije samo pravni akt, ona je politička poruka da je Republika Srpska prostor na kojem se pravila mogu prekrajati bez saglasnosti onih koji tu žive i glasaju. Pet ruku dignutih u ime prava, a spuštenih na političku autonomiju.

Najveća je ironija da se istovremeno govori o vladavini prava dok se pravo svaki dan tumači po potrebi. Kad je odluka nepovoljna, ona je politička. Kad je odluka povoljna, ona je Sveto pismo. Svima. Ta selektivna „pobožnost“ prema sudovima najopasnija je valuta koja je u opticaju. I svi to znaju. I opozicija i vlast. Zato Dodikova apelacija Strazburu nije trenutni hir, već pokušaj da se ova politička igra prebaci na teren na kojem se bar prave da su pravila ista za sve.

Postoji svakako i onaj neugodni dio za domaću publiku. Ako se pozivamo na međunarodne instance, onda nema selektivnog odnosa prema Sudu BiH. Pravo ili jeste cjelina ili nije pravo, nego politički meni sa kojeg danas uzmemo „ovo“, sutra preskočimo „ono“.

Ukus je u svakom slučaju gorak. Strane sudije već odavno ne glume neutralne arbitre, opozicija navija sa tribina, vlast objašnjava da je teren klizav. A Republika Srpska dobija udarac za udarcem. Pravni, pa politički. Udar koji se ne mjeri samo presudom, nego porukom da se o njenim institucijama odlučuje uglavnom bez nje. Ono što uvijek ostaje je pitanje da li ćemo nastaviti da igramo utakmice u kojima je rezultat unaprijed upisan 5:2, ili ćemo zagalamiti jače i napraviti teren i ambijent u kojem pravila igre važe jednako za sve. Ovo nije samo presuda jednoj vladi, nego poruka cijeloj Republici Srpskoj da joj se pravni okvir može presložiti bez njenog pristanka. Jer „država“ koja pristaje na to da joj sudije dolaze sa strane i pišu rezultat rizikuje da joj se jednog dana oduzme i teren.

Ako odgovor ne bude sistemska i dosljedna borba, udari će se ponavljati. Pravni i politički. I svaki sljedeći put biće lakši za izvođenje, jer će publika već biti naviknuta. A svako ko se navikne da gubi bez borbe uskoro prestane i da se pita da li je rezultat pošten, jer mu više ne dozvoljavaju ni da pogleda semafor.

I ako budemo pristajali da je ovih pet jače od dva samo zato što dolazi spolja, pristajemo da se svedemo na statistiku. Republika Srpska nije nastala preglasavanjem i neće ni opstati ako na preglasavanje pristane kao na normalno stanje. Jer kad 5:2 postane pravilo, sljedeći put se možda neće odlučivati o vladi, nego o tome da li uopšte još imamo pravo glasa. Onoga trenutka kada ovih 5:2 prihvatimo kao normalno, prihvatili smo i da u Republici Srpskoj odlučuju drugi.

A, država koja pristane na to ne gubi izbore.

Gubi smisao.