SVADBA

Gledate li svadbu? Onu Srbi i Hrvati, fotografisanje, posvađana rodbina i na kraju hepiend. Ne mislim na ovu o kojoj bruji cijeli region, a narod se gura u redovima da se smije, bar u kinu ako već mora da plače nad onim što svakodnevno gleda u realnom životu. E, ne mislim na tu svadbu. Pitam vas gledate li ovu našu svakodnevnu političku svadbu, gledate li ove brakove iz računa, političke razvode, posvađanu rodbinu, uvrijeđene mlade, pijane mladoženje i kumove?

Znam da gledate. Samo ne znam da li se smijete ili plačete. Ovdje u Republici Srpskoj vam je, poštovani čitaoci, konstantno svadba. Politička. Kao onaj rijaliti program, samo što se ovdje kod nas zove "365 dana svadba". To vam nije ona svadba sa mladom u bijelom i mladoženjom koji se kune da će joj biti vjeran dok ih budžet ne rastavi ili do prve prilike kad ga neko zarad bolje funkcije pozove u neki ofis ili, ne daj Bože, krevet. Ovo je politička svadba sa istim gostima, istim pjesmama i istim rođacima koji se godinama ne podnose, ali kad zasvira harmonika svi se hvataju u kolo. I oni što znaju plesati i oni što ne znaju. Pa se samo sudaraju. Ali iz kola se ne puštaju. Jer važno je biti u kolu. Iz kojeg se, doduše, nekad teško izlazi.

Imate onaj jedan sto za kojim sjedi opozicija. Oni se stalno okupljaju, a nikako da se okupe. Oni su vam ona rodbina koja je godinama opanjkavala i tračala jedne o drugima sve najgore, ali eto sada su "zbog djece" odlučili da sjednu za isti sto. Oni to nazivaju trenutkom zrelosti. I za tim stolom je stalni istorijski trenutak. Tako piše na onoj kartici na stolu. Njima je uglavnom svaki trenutak istorijski, ali im se nekako stalno ponavlja neki loš refren. Sve je na tom stolu spremno, salvete složene, govori pripremljeni, ali nikako da se usaglase jesu li sa mladine ili mladoženjine strane. Ima ih odsvakud. Malo su bili sa mladine, malo sa mladoženjine strane, sad opet sjede svi zajedno jer moraju, ali najradije ne bi.

U ovaj naš svadbeni salon bane iznenada Elmedin Konaković. On vam je ko ona tetka iz inostranstva koju niko ne voli i svi se pitaju šta će ovdje. Nepozvana tetka tako ne samo da je banula na svadbu nego još i na mikrofon svim gostima poručila da nije samo Milorad Dodik problem nego mu je problem cijeli SNSD. On bi ovu svadbu bez Srba. I htjeli su je mnogi prije njega. Da se ne podsjećam sada na svatove sa Baščaršije i ono šta je uslijedilo poslije toga. Ne vole oni srpske svadbe, ali nepozvani vole zaviriti i naručiti pjesmu, baš onu koja najviše provocira.

Ima jedan sto, za njim sjedi Nebojša Vukanović. Sam protiv svih svadbenih protokola. On vam je onaj rođak što je došao sam jer se na prethodnoj svadbi sa svima posvađao. On usred svake pjesme viče: a ko ovo plaća? I zato ga ovi iz opozicije, a ni iz vlasti, ne vole. Na svadbi se ne priča o računu dok traje veselje, a on to nikako da shvati. On neće da pleše po ovim pjesmama koje naručuje opozicija, a narudžbe primaju telefonom. Od tamo preko. Odatle im pošalju i pare da plate muziku. Njegova stolica stalno škripi glasnije od zvučnika. I kako god da ga smjeste u ćošak, on se nekako uvijek nađe na sredini sale. On vam je sam protiv svih. Ali bar ne glumi da mu je lijepo. Ovi za opozicionim stolom moraju.

A ,negdje između mladine i mladoženjine rodbine sjedi Igor Radojičić. Za njega Vukanović kaže da je jegulja. Ne možete ga, kaže, uhvatiti ni za glavu ni za rep. On vam zna sve plesne korake. I zna i to ko je najbolji kandidat da bude predsjednik. Njemu je, kaže, najrealniji izbor za to mjesto Draško Stanivuković. Svašta. Onaj Draško sa kojim je lomio koplja i krivične prijave ne tako davno. E, baš taj Draško. Meni je jako čudno što oni sjede za istim stolom i pjevaju iste pjesme. Naručene. Taj vam je sto trenutno u mraku. Jer je Stanivukoviću propao tender za rasvjetu sa hrvatskim Končarom. I još su ga, kad je krenuo u svatove iz kolone, izbacili Hrvati pa ga istrkeljali do gole kože i još mu naplatili kaznu. Tako da je tu trenutno mrak. Kod njega uglavnom sva obećanja svijetle jače od reflektora, ali na kraju uglavnom ostane mrak.

Malo će sada i da poskupe vrtići. U zemlji u kojoj se političari zaklinju u natalitet, najskuplje je biti dijete.

Ima i onaj neutralni sto na svadbi, tu vam sjede ovi kao politički neutralni. Oni su vam kao dijetalna svadbena torta, svi pričaju o njoj ali niko je ne jede. Za tim stolom svi uglavnom čekaju da vide ko će povesti kolo pa da mu se priključe. A zna se ko kolo vodi. Već 20 i kusur godina. I ko na svadbama pjeva ono što on hoće, a ne što mu naruče "od tamo preko".

I tako ta politička svadba traje. Na njoj se stalno drže govori o jedinstvu, o promjenama, o budućnosti. Zdravice se dižu visoko, ali dok se sa gostima kucaju, neki gledaju u oči, a neki u pod.

U Republici Srpskoj ove naše političke svadbe su česte, brakovi uglavnom kratki, a razvodi preskupi. I svaki put u tim govorima i zavjetima poručuju da je baš ova svadba prava, sudbinska, iz ljubavi prema narodu. A narod vam je na svadbama onaj umorni konobar što skuplja prazne i razbijene čaše i čeka da mu povremeno neko tutne koju marku ili evro u džep da ga malo pripazi. Kad dođu izbori.

Na ovoj našoj političkoj svadbi problem nije ni mlada ni mladoženja, nego svi mi koji smo pristali da budemo svatovi, da aplaudiramo, bacamo konfete dok iz džepa ispadaju posljednje marke.

Jer kada se svadba završi, kada se sva svjetla pogase i orkestar ode, onda ostaje tišina. I u njoj pitanje koje zvoni: ko je koga oženio, ko je zapravo prodat i ko je u džep svrnuo pare kojima je kupljena mlada.

Na ovoj našoj svadbi svaka koalicija se proglašava ljubavlju na prvi pogled.

Ali nije to baš uvijek ljubav. To vam je brak iz računa.

Taj brak kad tad pukne.