ARŠINI

Kažu da su aršini univerzalni. Jednaki za sve. Tako bi bar trebalo da bude. Kao zakon gravitacije. Samo što kod nas jabuke ne padaju isto. Neke padaju na zemlju, a neke padaju u zaborav. Zavisi sa čijeg su drveta.

U Širokom Brijegu održan je koncert Marka Perkovića Tompsona. Masa, zastave, euforija. U vazduhu veličanje ustaštva i dobro poznati poklič „Za dom spremni“. I nikom ništa. Tišina. Muk. Institucionalni zen. Nema saopštenja, nema sablazni, nema hitnih sjednica u Sarajevu i oštre reakcije iz Federacije. Nema zabrinutosti Kristijana Šmita. Iz Evropske Unije niko ni glavom da zavrti. Jednostavno ništa. Valjda je to što smo vidjeli i čuli po ko zna koji put na koncertu istog izvođača ali ovog puta u Širokom Brijegu folklor. Tradicija. Možda i turistička ponuda.

A, samo nekoliko sedmica prije jedan Srbin osuđen je na tri godine zatvora jer je na mitingu opozicije podigao fotografije Ratka Mladića i Radovana Karadžića i zamisilite još na sve to tri prsta. Tada je nastala uznemirenost svih onih što na „za dom spremni“ ćute. Nastala je moralna panika. Oštra poruka. Zabrinutost . Civilizacija na ivici ambisa. E, to su vam ti aršini, dragi moji. I to dupli. Tako se mjeri tuđim aršinom.

Kad jedan podigne tri prsta i fotografiju to je govor mržnje.

Kad drugi pjeva to je umjetnički izraz. Kad jedan slavi to je prijetnja. Kad onaj drugi kliče to je nostalgija.

A, mi bi valjda trebalo da se pravimo da ne vidimo razliku. Da ćutimo. Da klimamo glavom i budemo „konstruktuvni“. Jer izgleda se podrazumijva da se odrekneš sopstvenog dostojanstva da bi drugi sačuvali svoje licemjerje.

Ono licemjerje koje nas poprijeko gleda i što Republika Srpska i Srbija zajedno obilježavaju Sretenje. Dan kada su se lomile sablje i pisali ustavi. Dan kada su naši preci birali slobodu umjesto podaništva. Dan kada je identitet bio pitanje opstanka, a ne tviter statusa. I gle opet istog čuda. Kada Srbi obilježavaju svoj praznik to je uvijek provokacija. Kada „oni neki tamo drugi“ slave simbole pod kojima su Srbi stradavali, to je izgleda kulturni događaj.

E, to su vam aršini. Dupli. Najgori.

Borba za srpski identitet traje vijekovima. Nije počela juče na ovo zajedničko Sretenje niti će završtii sutra. Vodila se pod tuđim carstvima, pod sankcijama, pod optužbama, pod presudama i uvijek je imala istu suštinu, a to je pravo da budeš ono šti jesi bez da ti neko mjeri patriotizam tuđim aršinom.

Danas nas o toleranciji podučavaju oni koji selektivno čuju, selektivno vide i selektivno sude. Oni isti koji će satima analizirati jednu fotogtafiju, ali zato neće čuti hiljade glasova koji kliču i skandiraju parole i pokliče najmračnijih poglavlja istorije.

Zato nas i ovo Sretenje podsjeća da se država i identitet ne dobijaju na poklon. Brane se dostojanstvom i jasnim stavom. Ne mržnjiom nego principom: ili zakon važi za sve ili nije zakon. Jer ako je „za dom spremni“ folklor onda je i svaka druga istorijska referenca istorija. Ako je jedna fotografija i tri prsta zločin za tamnicu, onda je i ovaj poklič zločin. Sve drugo nije pravda.

A, aršini? Ako ćemo o aršinima, onda da budem brutalno iskrena.

Problem nikada nije u mjerama. Problem je u mjeriteljima. Jer kada pravda ima nacionalnost, onda to više nije pravda nego politika. Kada se mjeri selektivno onda to više nije ni zakon nego poruka. A poruka glasi: neki mogu sve, a neku moraju da ćute. E, pa ne ide to tako.

Srbi su preživjeli carstva, zabrane, anateme. Preživjeli su i tuđe aršine. I duple i troduple. Ono što nikada nisu prihvatili i neće je da im neko određuje koliko smiju da vole svoje ime, svoju crkvu, svoj praznik, svoju istoriju.

Zato je Sretenje podsjetnik. Da se identitet nikome ne izvinjava. Da se dostojanstvo ne pregovara. Da se pravo na postojanje ne mjeri tuđom savješću pa ni tuđim aršinima. Ako je princip univerzalan neka bude za sve. Ako nije. onda mi nemojte pričati o Evropi, o vrijednostima i civilizaciji, jer civilizacija počinje tamo gdje prestaju dupli aršini. Sve dok su aršini u rukama onih koji mjere po dnevno političkoj potrebi biće i otpora. Ne mržnje, nego uspravnog stava. Jer narod koji zna ko je, ne možeš ućutkati. Možeš ga osporiti, možeš ga kažnjavati, možeš ga ignorisati ali ga ne možeš mjeriti pogrešnim aršinom.

I možete se praviti da niste čuli pjesmu iz Širokog Brijega. Da niste vidjeli ikonografiju od koje se ledi krv u žilama svakom ko imalo pamti.

Doći će jednom, vjerujem, red da se svi poredamo pod istu i pravu mjeru.

Do tada će i dalje bezbrižno pjevati oni koji zlo misle, a ovi što mjere duplim aršinima praviće se gluvi. Jer ne smeta ovima što mjere ni pjesma. Ne smeta im ni fotografija. Ne smeta im ni poklič.

Smeta im samo ko to izgovara. Jer problem nikada nije bio u riječima. Problem je što jedni imaju dozvolu, a drugi odmah dobiju presudu.

Ako je zakon svetinja neka bude svetinja za sve. Ako je istorija teret neka bude teret za sve. Ako su simboli opasni neka budu opasni za sve. Ali ako su vam aršini savitljivi, onda nemojte govoriti o pravdi. Ako su kriterijumi politički, onda nemojte govoriti o civilizaciji i o Evropi. Jer Evropa bez jednakih pravila nije vrijednost, niti je pravda bez jednakosti pravda.

A, država u kojoj se mjeri po potrebi nije država nego projekat. Ne možete zauvijek mjeriti pogrešnim aršinom. Jer svaki aršin koji se savija danas sutra će se slomiti.

A, kada se jednom slomi, više niko neće vjerovati u mjeru.

Mada je davno prevršila.