LIMITI

Kažu da plate direktorima javnih preduzeća nisu povećane. Samo je, pazite sad, povećan limit. I tu otprilike staje svaka dalja potreba za objašnjavanjem.

Premijer je rečenicom, citiram: „Nismo povećali plate, samo je promijenjen limit sa 3.000 na 3.500 KM. To uopšte ne podrazumijeva bilo kakvo povećanje plata, već je samo data takva mogućnost“, stvarno uspio ono što rijetkima polazi za rukom.

Premijer je objedinio u jednoj izjavi matematiku, akrobatiku i političku filozofiju. Plata nije povećana, samo je limit podignut. Novac nije porastao, samo je dozvoljeno da poraste. Paradoks u službi sistema, sa osmijehom koji poručuje: nemojte komplikovati.

Limit je, izgleda, nova mjera vlasti. Ne mjeri se koliko imaš, nego dokle smiješ. A kada smiješ, onda ćeš već nekako i imati. Znaju to najbolje direktori pojedinih javnih preduzeća, koji godinama bez limita guraju preduzeća u dugove bez trunke odgovornosti. I nikom ništa. Direktori se mijenjaju, praksa ostaje.

Limitima nema kraja. Čeka nas ponavljanje izbora na 136 biračkih mjesta. Nije to mali broj. To je čitava mala država u kojoj se glasalo, pa se sada glasa opet, jer prvi put, eto, nije ispalo kako treba. Tu vam prestaje ironija, a počinje realnost u kojoj su limiti demokratije rastegljivi kao guma na starim gaćama. Kad zatreba, razvuče se. Kad se najmanje očekuje, pukne.

Vlast ima svoje limite. I to ne one koje sami sebi postavljaju, nego one do kojih još nisu stigli. Jer u ovoj zemlji limit nije crvena linija, nego izazov. Dokle ide? Još malo. Može li dalje? Može. Ima li kraja? Vidjećemo poslije narednog saopštenja.

Opozicija, s druge strane, takođe ima limit strpljenja, limit ideja i limit hrabrosti. Njihovi limiti su niski, i dalje niži od izbornih cenzusa. Dok vlast podiže limite plata, opozicija uglavnom podiže samo glas. I svi ostaju u okviru svojih mogućnosti - neskromnih i skromnih.

Kad smo kod limita, da ne zaboravim raznorazne savjetnike za sve i svašta. Oni nemaju limita. Bar na papiru. Njihovi savjeti su prilagodljivi i uvijek tačno onakvi kakvi se ne traže. Iza njih odmah skakuću podobna trčkarala, brza, tiha, ali ponajmanje lojalna. Njihov jedini limit je brzina kojom stižu da klimnu glavom prije nego što se rečenica i završi. I odskakuću u sigurno sklonište čim osjete da se tlo ljulja.

A, iznad svih limita, kao posebna kategorija, i dalje stoji Milorad Dodik. Njegovi limiti su izvan svake konkurencije. Njegovi limiti dosezali su tamo gdje drugi ni maštu ne šalju. Dok se ostali bave povećavanjem visine limita, on ruši sve postojeće i gradi nove po sopstvenoj mjeri. Teško da iko od njih može dostići te visine, jer za to nije dovoljna funkcija. Potrebna je vještina da se stvarnost savije, a da se to pritom nazove stabilnošću.

Zato ova cijela priča nije samo o platama, limitima i izborima.

Ovo je priča o sistemu u kojem se ne pita koliko, nego do kojeg limita. Dok se limiti podižu selektivno, a odgovornost spušta ispod svakog minimuma, šta nam drugo ostaje nego da se pitamo da li je problem što su limiti tako visoki ili što je skala strpljenja na minimumu.

I tu, na tankoj liniji između dozvoljenog i pristojnog, odavno smo prešli sve limite. Samo još nismo dobili zvanično saopštenje da zapravo nismo.

Jer kod nas se ne pomjeraju limiti, nego granice. Rastu primanja, ali i bezobrazluk. Ne mijenja se stvarnost, samo se podiže limit koliko političari misle da mogu, a koliko narod može da istrpi.

Ali statistika je neumoljiva. Svaki limit koji se pređe vraća se sa kamatom.

A, jednom kad se navikneš da pomjeraš limite, ne primijetiš da si prešao granicu.