OGNjIŠTE

Postoje riječi za koje niko ne traži ni značenje ni objašnjenje. Ognjište je jedna od tih. Nije to ni zid, ni krov, ni dimnjak.

Ognjište je pamćenje. Mjesto gd‌je se sastaju glasovi predaka, gd‌je se zna ko si i zašto si tu. Zato slogan ŽIVJEĆE OGNjIŠTE ne smije i nikada ne treba da bude marketinška dosjetka nekog ko je u zadatak dobio da osmisli scenario za Dan Republike, nego zavjet.

A, hoće li ognjište zaista živjeti i kako?

U ovom trenutku Republika Srpska više nego ikada liči na kuću oko koje se stalno skupljaju oni koji bi da joj mjere temelje, prebrojavaju cigle i odlučuju ko to smije, a ko ne smije da pali vatru da živi ognjište. Ne prestaju. Smijenjuju se kojekakvi predstavnici, ambasadorske zabrinutosti, rezolucije, presude i prijetnje. Sve sa istom porukom: ognjište vam je privremeno.

Duvaju sa svih strana vjetrovi i stižu jaki udari, ali još je opasnije ono što tinja. To što je još opasnije je nezadovoljstvo. Jer kako da se narod okupi oko ognjišta dok gleda kriminal koji se ne kažnjava, korupciju koja se razmeće po državnim preduzećima i persone u raznim institucijama koje prečesto služe sebi, a vrlo rijetko narodu. Kako da se traži jedinstvo da se očuva ognjište kada su neki gluvi na ogorčenje onih koji jedva sastavljaju kraj sa krajem, dok se privilegovani pojedinci bogate bez stida. I svi to vide.

Ipak, Republika Srpska nije nastala ni na tenderima, ni u kancelarijama, ni na bankovnim računima. Nastala je u rovovima, na snijegu, u blatnjavim čizmama i tihim sahranama. U tom ognjištu su životi boraca koji se dok su ginuli nisu pitali hoće li država biti savršena nego hoće li je uopšte biti. Njihova imena nisu fusnote istorije, ona su temelj. Ko ih zaboravi, gasi vatru na ognjištu.

Zato i cijela priča o silom smijenjenom Dodiku nije pitanje jednog čovjeka ili jedne političe opcije. To je pitanje principa. Ako se volja naroda može suspendovati dekretom onda je ognjište pod tuđom rukom. Kuća u kojoj drugi odlučuju kada ćeš ložiti vatru više nije tvoja kuća.

Ovo ognjište Republike Srpske danas gori između pritisaka spolja i sumnji iznutra. Između odbrane institucija i potrebe da se i one očiste. Između jedinstva ali i opravdanog bijesa. I baš tu na toj liniji odlučuje se hoće li ognjište gorjeti i živjeti ili će ostati samo hladan pepeo sjećanja.

Vrijeme je da se kaže jasno: ognjište se brani pravdom koja lopove trpa u zatvor. Ognjište se ne čuva korupcijom nego odgovornošću. Ognjište ne opstaje svađama nego jedinstvom oko onoga što je važnije od svake vlasti, a to su institucije i narodna volja.

Ognjište neće živjeti samo od parole. Živjeće ako se oko njega okupe oni koji pamte žrtvu, traže pravdu i znaju da se kuća ne čuva ni prodajom ni rušenjem iznutra. Ognjište živi dok ima ko da mu čuva vatru. A, ta vatra ne može biti ni strana ni nametnuta. Ona je samo naša. I dok god je ima Republika Srpska je obaveza. Ona je živo ognjište iako je mnogi neumorno zalivaju vodom, domaćim nemarom, stranim dekretima, sarajevskim željama i šmitovskim potpisima.

I svi ti napadi treba samo da nas podsjete zašto postojimo. Jer jasno je svima da ne gasi samo tuđa ruka vatru u ognjištu. Zaboravljamo i mi često da je naložimo. Bahatošću sitnih šićardžija, lošim upravljanjem, ličnim interesima lokalnog karaktera umotanim u nacionalnu retoriku. To su vam najveće pukotine u ovom našem ognjištu. Ne slabe institucije samo kada ih neko napada izvana nego i zato što ih krtice buše iznutra.

A institucije su temelj. Bez njih je ognjište samo dim. Zato jedinstvo nije parola za mitinge i plakate nego uslov opstanka. Ne jedinstvo u slijepoj poslušnosti nego u svijesti da se država ne čuva galamom nego odgovornošću. Kao i ognjište. Da se ne ugasi, ali i da se od njega kuća ne zapali.

Dan Republike nije samo datum. To je podsjećanje. Na one kojih nema, ali i na one koji su danas tu i koji imaju obavezu da budu dostojni onih prvih. Republika Srpska daleko je od savršene, ali je naša i kao svako ognjište traži brigu, a ne pepeljenje.

Poruka je jednostavna i teška. Ako mi sami ugasimo vatru nejedinstvom, nemarom, pohlepom Šmit i ostali Šmitovci neće morati ništa. Ako ognjište budemo čuvali institucijama, jedinstvom i razumom, neće ga ugasiti niko .

Jer ognjište koje živi u narodu ne ruši se dekretima. Ognjište se ne brani šapatom. Ono se brani istinom čak i kad peče. Brani se time kada se kaže: dosta je stranog tutorstva ali i unutrašnje pljačke. Dosta je da se ognjište brani parolama, a izdaje d‌jelima. Ko zaboravi borce gasi vatru. Ko pristaje na stranu nametnutu volju i aplaudira dok mu ruše voljom naroda izabranog predsjednika prodaje i kuću i ognjište. Ko krade dok se u Republiku kune potkopava je iznutra.

I zato ŽIVJEĆE OGNjIŠTE treba da bude više od slogana. Mora da bude zavjet: da se Republika Srpska neće predati pred dekretima, ali ni opraštati lopovluke u svoje ime. Da će se braniti od napada, ali i očistiti iznutra. Da neće kleknuti pred strancima ali ni ćutati pred svojim izdajnicima u skupim odijelima. Ognjište treba čuvare koji sjede pored vatre. Treba domaćine. One koji znaju da se kuća ne nasljeđuje nego zaslužuje. I da se Republika Srpska u amanet ostavlja samo d‌jeci.

Jer ako se vatra ugasi nema više ni kuće, ni imena, ni prava da se pitamo ko smo, šta smo i ko smo bili.

A, dok god gori ovo ognjište zna se: ono je naše i neće se dati.

Ovo naše ognjište nije nastalo da bi ga gasili oni koji ga ne priznaju niti da ga kradu oni koji se u njega kunu. Ovo ognjište nastalo je da traje i živi sve dok ima naroda spremnog da stane ispred njega i kaže: ovd‌je se vatra ne gasi.

Živjeće ognjište.

Dabome.