SVE JE ISTO, NIŠTA ISTO NIJE

Sve je isto. Zastave su iste boje, iste su riječi pjesama koje se pjevaju, defile je išao istom trasom, i inat je isto baš kao i sva trideset tri prethodna puta stajao uspravno kao jarboli. Isto se govorilo o slobodi, o volji naroda, o istoriji, o žrtvi. Isto se zaklinjalo u budućnost.
I sve je bilo isto. Samo što ništa više nije isto.

Republika Srpska napunila je 34 godine, u tišini najglasnije promjene. Bez Milorada Dodika na mjestu predsjednika Republike Srpske. Nije izgubio izbore, nije se povukao u političku penziju nego je sa mjesta predsjednika Republike netom prije njenog tridesetčetvrtog rođendana otišao pod pritiskom, uz gorak ukus i bez tačke na kraju rečenice.
I baš zato ova proslava, ovaj dan bili su isti iako ništa više nije isto.

Defile je prošao. Koraci su bili čvrsti i ujednačeni, ali im je ritam bio drugačiji. Bio je to onaj trijumfalni hod sigurnih u sebe, hod naroda koji zna da opstaje i kada mu se stalno objašnjava da ne bi trebalo.
Inat je kao i uvijek najpreciznija strategija. Ne u prkosu, radi prkosa, nego u tvrdoglavoj potrebi da se bude ono što jesi, makar se svijet mrštio. Makar grmilo i sijevalo u sred ciče zime na Deveti januar.

I Srbija je bila tu. Simbolično, kako se i očekuje. Ne kao tutor, ne kao alibi, nego kao ogledalo u kojem se vidi ista istorija, isti umor, ali i ista nada. Dvije obale iste rijeke sa različitim obalama međunarodnih očekivanja.
I sve je isto i ništa nije isto.

Paradoks slavlja Dana Republike je u tome što je predsjednik izabran voljom naroda koji ne može da bude predsjednik i pitanje da li je odstupio ili je sklonjen ili je natjeran.
Kako god to nazvali, gorak je i trag pitanja koji se gurao pod crveni tepih svečanosti: ako je volja naroda svetinja, ko ima pravo da je briše gumicom.
I zato je sve isto, a ništa nije isto.

Centralno spomen-obilježje Deveti januar dočekalo je mirno, hladno i dostojanstveno dok dokoni umovi traće vrijeme gunđajući da li mu je tu mjesto, da li je estetika zadovoljena, da li je mogao biti ljepši, ko je šta i koliko dao, a neki se potrude da, dok su im puna usta patriotizma i Republike Srpske, i to svečano otvaranje sramotno napuste ne bi li još koji politički poen pokupili.
Napuštanje im je manir.

Kamen stoji i pamti. Pamti više nego što će politika ikada. Imena urezana u tu tišinu ne znaju ni za smjene, ni mandate, ni odluke međunarodnih predstavnika, ni za svađe, ni za podjele. Ona znaju samo jedno i opominju da Republika Srpska nije ničiji projekat nego zavjet.

I baš zato je 34 godine i mnogo i malo. Mnogo za one koji su je osporavali od prvog dana. Malo za one koji su je branili i stvorili da traje vječno. I dobro je da hladni kamen i imena ispisana i utkana u Republiku Srpsku ne čuju. Dobro je da ne čuju govore ni vlasti ni opozicije. Jer svi vole govoriti o sebi. Jedni bi da dokažu da bez njih nema Srpske, drugi da bi Srpska bila bolja bez ovih prvih. Istina je ostala negdje između, umorna od toga da je svi svojataju, a niko je do kraja ne sasluša.

I zato je sve isto i ništa nije isto.

Republika Srpska i dalje stoji. Malo starija, malo tvrđa, malo sumnjičavija. Sa iskustvom da se možda predsjednici mijenjaju, ali ista pitanja ostaju. Da se praznici slave i kada nije baš sve kako treba. Da se identitet ne brani praznim govorima, nego pamćenjem i poštenjem.

Ovaj Dan Republike nije slavlje moći nego još jedan test izdržljivosti. Nije dokaz ko je jači nego ko će duže pamtiti zašto je sve ovo počelo. Dan Republike koji su neustavnim proglasili neustavnim, ali ga ipak nisu mogli izbrisati.

Jer neke datume, gospodo, ne čuva papir nego inat. I slavi se uprkos zabrani i vjerovatno nekim novim krivičnim prijavama koje vise kao omča. Slavi se jer se dozvola za sjećanje ni od koga ne traži.

Trideset četiri nije broj godina mladosti. To je ona tačka kada više ne galamite da bi vas čuli, nego govorite kako bi ostali vjerni sebi. Godine u kojima više ne očekujete aplauze, nego smisao. U trideset četvrtoj valjda shvatite da se istina ne brani galamom nego trajanjem. Da se ne očvrsne od želja i snova, nego od onoga što si preživio.

Ako je trideset tri bila rana, onda je ovaj Dan Republike trideset četiri ožiljak.
A, ožiljak za razliku od rane ostaje zauvijek. Kao podsjećanje i kao opomena kako je kada teče krv. I kao razlika između onih koji mašu zastavom i onih koji nose teret. Jer jedni uvijek i samo viču i mašu, a drugi ostaju. Trideset četiri ne traži da voliš naglas, traži da ne izdaš.

I zato je sve isto i ništa nije isto.

Možda je baš na 9. januar zato i zagrmjelo nebo. U sred ciče zime.

Kao da se nebo odlučilo uključiti u protokol. Nije to bila obična grmljavina jer zima, kažu, pamti red. A, ovo nije bio red. Ovo je možda bio znak ili ironičan aplauz za sve što smo mi ovde dole pretvorili u naviku i podrazumijevanje.

Zagrmjelo je kao opomena svima koji bi da izbrišu datum, jer kad grom udari na dan rođenja to nije prijetnja nego pečat da se ono što je rođeno iz borbe i inata ne može poništiti ni voljom moćnih ni tišinom nemoćnih. Grmljavina možda nije došla sa neba nego iz dubine svega što je prećutano. I neće prestati dok se stvari ne vrate na svoje mjesto.

Neće prestati da nas podsjeća da ni nebo ne priznaje tišinu kao rješenje. Da iako se čini isto, nije isto i neće ni biti.

Republika Srpska ima 34 godine, i umor starca ali i srce djeteta koje još vjeruje.

Da jeste i biće.