PAPKARENjE

Možete li se sjetiti više od pet zvučnih političkih imena u posljednjih 15 godina koji su od početka u partiji iz koje su ponikli i počeli svoju političku karijeru ? Tako sam i mislila. Ni ja. Jedva do pet nabrojim. Ako ste kojim slučajem ipak uspjeli nabrojati više od pet svaka vam čast.

Neki političari promijenili su toliko partija da im za političku biografiju treba više stranica nego za program.

To je zato što kod nas postoji jedna posebna sorta političara. To nisu ni ideolozi, ni vizionari, ni lideri. To je jedna domaća, dobro prilagođena vrsta u narodu poznatija kao papci.

Papak u biologiji svi znamo šta je, a u politici je to onaj koji stranku mijenja češće nego čarape. To vam je onaj što je juče sjedio u krilu vođe, a već danas ga naziva javno kriminalcem, izdajnikom i svakojakim pogrdama koje, vrlo zanimljivo, nije primjećivao dok je uredno primao funkcije, plate i privilegije.

Papak je osoba bez političkog pamćenja, ali sa nepogrešivim osjećajem za ono čime uglavnom sjedi na više stolica dok ne procijeni u kom pravcu duvaju vjetrovi koje ispušta kao nepogrešiv trag kojim papkari.

Papkarenje je pravi fenomen. Obično se papkarski transferi predstavljaju kao nova energija, nova politika, nova lica. Najnoviji primjer tog fenomena je famozni pokret Draška Stanivukovića. U stvarnosti, zapravo, politički reunion ljudi koji su pola svoje političke karijere proveli u režimu protiv kojeg se sada navodno bore.

Kada malo zagrebete ispod površine „novog pokreta“, počinju da vam iskaču stara imena. Ljudi koji su godinama sjedili u istim tim režimskim foteljama koje sada javno pljuju. Do juče branili sistem, a evo danas ga, zamislite, ruše. Juče aplauz, danas zvižduk. Sve uz ozbiljna moralna predavanja.

Jer papak u politici ima jednu posebnu sposobnost, a to je amnezija sa visokim stepenom samopouzdanja. A dosta ih je za novo stanište izabralo vladajuću koaliciju.

Politička scena je postala pravo papkarenje. Više se niko sa sigurnošću ne može sjetiti ko je iz koje partije potekao, koliko ih je u međuvremenu izmijenjao, koga je sve pljuvao, a sada ga hvali, jer je to naprosto nemoguće. To ni vještačka inteligencija ne pamti. Nemojte ni pokušavati da je pitate.

Recimo, epski obračun Vukanovića, Stanivukovića i Trivićke. Sve do juče saborci protiv sistema, danas politički neprijatelji koji se prepucavaju kao bivši partneri nakon razvoda. U tom obračunu više ne znate ko je koga izdao, ko je kome radio iza leđa i ko je zapravo „lažna opozicija“.

Prljav veš se uglavnom izbacuje i prepire pred kamerama. A tek sukob Stanivuković-Crnadak. Iz iste političke kuće, da ne kažem familije. Od zajedničkih konferencija za novinare i borbe za pravdu stiglo se do političkog podmetanja noge.

I sada bi građani trebalo da vjeruju da su to ozbiljne alternative. Da su to ljudi koji bi trebalo ovo društvo da vode u bolje sutra. Malo sutra. Jedan iz partije koja više gotovo da ne postoji, samo im to niko nije saopštio, a drugi iz pokreta koji je okupio oko sebe one što su prelazeći iz partije u partiju okrenuli krug oko sunca.

U cijeloj toj gužvi papkarenja, preletača i političkih obračuna, jedino što se nikako ne mijenja je obrazac ponašanja.

Dok si u stranci, vođa ti je genije. Čim izađeš iz stranke u potrazi za novom, vođa je katastrofa. Dok primaš funkcije, sistem je stabilan. Kad ih izgubiš, sistem je diktatura. I tako u krug.

Jedino što je stabilno u ovoj ovdašnjoj politici nije ideologija, nije program, nije princip. Stabilno je samo papkarenje. Papak više nije nikakav incident, nego politički model karijere.

Mada, ipak ima jedna stvar koju ti politički papci, ili ako hoćete da se izrazim suptilnije preletači, zaboravljaju. Birači možda jesu strpljivi, možda su i razočarani, možda su i umorni od svega, ali nisu glupi.

Pa će valjda doći dan kada će politički papci shvatiti jednu vrlo jednostavnu istinu. Možeš promijeniti stranku deset puta. Možeš promijeniti ideologiju sto puta. Ali karakter ne možeš promijeniti nikada.

Kada jednom pokažeš da si papak i prodaš se za pare ili funkciju, ono što ti nijedna nova stranka ne može kupiti je obraz. Za obraz nikada nisi ni imao člansku kartu.

Zato nije najveći problem ovoj zemlji ni vlast ni opozicija. Najveći problem je taj politički papkarski soj koji se razmnožava brže od bakterija. Baš ti papci što su juče sjedili u krilu sistema, a danas se kunu da su ga rušili. Oni koji su do juče glasali kako im se kaže, da danas drže lekcije o moralu. Oni koji su karijere izgradili zahvaljujući partijama koje sada pljuju iz petnih žila.

E, to vam je papkarenje. Politički papak je jedina vrsta koja uspijeva istovremeno da promijeni i stranu priče, a da zadrži fotelju.

Zato nije pitanje ko će od njih sutra biti vlast, a ko opozicija. Pravo pitanje je nešto sasvim drugo. Koliko još puta narod treba da gleda iste ljude kako mijenjaju dresove i da se prave kao da je to nova politika.

Jedno je sasvim sigurno. Možeš promijeniti partiju. Možeš promijeniti i ideologiju. Ali kad jednom pokažeš da si papak, ostaješ to pod čijim god novim političkim sloganom da osvaneš.

Svaki dan gledamo političku scenu na kojoj se bivši „saborci“ časte uvredama, bivši šefovi im postaju kriminalci preko noći, a bivši kadrovi režima se predstavljaju kao revolucionari. I svi tvrde da su oni jedini čisti.

Onda se pitam jedno sasvim logično pitanje: ako su svi oko vas lopovi i izdajnici, pa šta ste radili sa njima godinama?

Ćutali? Glasali? Uzimali funkcije? Klimali glavom?

Naravno da jeste. Sve do momenta dok se niste odlučili za papkarenje. Svojom ili ponekad tuđom voljom.

Zato i kažem da je najmanje važno radi li se o vlasti ili opoziciji i pitam se koliko papaka će stati u ovu novu političku sezonu pred nama.

Čekamo nove transfere u papkarenju. Promijeniće oni opet partije, ali džaba sve jer neće promijeniti sebe.

I svi mogu promijeniti partiju, dres, zastavu, slogan i ideologiju, ali jedno ne mogu baš nikada.

Papak može izaći iz stranke, ali stranka iz papka nikada.

Nova sezona papkarenja je otvorena.

Biće zanimljivo, vjerujte mi na riječ.