KADROVSKI KRATKI SPOJ

U Republici Srpskoj struja nije samo energent. Struja je postala političko pitanje, koalicioni problem, kadrovska zagonetka i po svemu sudeći potencijalni razlog da se građani zabrinu hoće li morati da objašnjavaju kako se griju u kućama. TE Ugljevik je stala, a sa njom su makar nakratko stale i priče o stabilnom energetskom sistemu. Onda se upalio politički reflektor i obasjao one koji bi umjesto da objašnjavaju kako je došlo do kratkog spoja morali prvi da odgovore na pitanje ko je držao prste na prekidaču svih ovih godina.

Tako su koalicioni partneri počeli da varniče uz međusobne prozivke i kvalifikacije ko ima kakvu diplomu i ko smije, a ko ne smije da je pokaže javnosti. Još samo da uvedemo i mjerenje stručnosti u voltima pa da konačno i saznamo ko ima najveći napon, a ko samo zuji u prazno.

I tako, dok se funkcioneri prepucavaju narod koji se grije na struju se hvata za glavu. Kao da mu glavobolju već dovoljno je zadaju računi za struju baš zbog tog grijanja. Kada već ne možemo da pronađemo dovoljno uglja možemo pronaći dovoljno građana. Tako će se sprovesti istraga nad čovjekom koji je uključio grijalicu, mnogo teže nego nad sistemom koji je dozvolio da dođemo u situaciju da se bavimo njegovim radijatorom.

Zamišljam prizor, inspekcija na vratima, sumnjivi građanin otvara vrata u džemperu, iza njega TA peć. Dobar dan, došli smo da utvrdimo kako se grijete. Čovjek bi još mogao da bude osumnjičen da je protrošio kilovat više nego što je sistem planirao. Samo još da se uvede kućni red po kojem je zimi dozvoljeno cvokotati ali ne i uključiti grijalicu bez političke saglasnosti.

Naravno, TE Ugljevik što prije treba da se vrati u pogon, Gacko sačuvati, energetski sistem stabilizovati. To nije ni politička privilegija, ni usluga građanima . To je posao svih onih koji su za elektro energetski sistem odgovorni. A, bome ih ima . I to je tako godinama.

Struja se ne proizvodi u televizijskim gostovanjima i na pres konferencijama, ne prenosi se koalicionim optužbama i ne nestaje tako što će se pronaći građanin koji je uključio kalorifer.

Ako već tražimo ko se grije na tuđi račun možda bi prvo malo trebalo prodrmati sve ove što griju zadnjicu u foteljama na račun sistema pa tek onda ko je uključio grijalicu. Istraga ne treba da počne od građanina koji je uključio grijalicu , nego od onih koji godinama drže ruke na prekidačima, koji su potpisivali odluke i dijelili funkcije kao da je energetski sistem njihova stranačka prćija . Neka se fino prvo utvrdi ko je šta radio, ko je šta propustio i ko će za to odgovarati. Ne politički pred kamerama, nego pred institucijama. Rekla bih da nije najveći skandal što se narod grije na struju i što mora da strahuje hoće li imati struje i koliko će je plaćati dok svi oni kako god da se zovu, a koji su dužni da je obezbijede uredno imaju i struju i funkcije i dobre apanaže. U politici je kažu najvažnije imati dobar kadar. Stručan, sposoban i iskusan. Kod nas je najvažnije da je kadar „naš“. A, kada stane termoelektrana onda se svi sjete struke, diploma, odgovornosti i upravljanja. Mjeri se znanje i prebrojavaju se greške, pa se onda otvaraju pitanja ko je koga postavio, ko je kome dao funkciju i kako je neko uopšte dospio na mjesto gd‌je pored političke volje treba imati i ponešto znanja. Tako dođemo do toga da nam je kadrovska politika postala stabilinija od energetskog sistema . Elektrana može stati, proizvodnja može zakazati, sistem može da dođe na ivicu ali fotelja rijetko ostane prazna . Za nju se uvijek nađe odgovarajući kadar. Nije to samo problem energetike. To je naš politički specijalitet. Ključna mjesta, važni sistemi, javna preduzeća, razne ustanove... Sve ono što bi moralo počivati na znanju i odgovornosti nerijetko postane prostor za političku preraspodjelu. Ako ne ide, uvijek postoji rezervno objašnjenje. Krive su neke prethodne garniture, loše je stanje na tržištu, naslijeđeni su problemi, nisu se stekli uslovi. Samo nikako da se steknu uslovi da neko kaže pogriješili smo sa izborom ljudi i zato će neko da snosi odgovornost.

Kada sistem počne da pokazuje prve znake kratkog spoja tada kreće međusobno prebacivanje odgovornosti. Od‌jednom svi znaju šta nije trebalo, ko nije smio i ko je trebao drugačije. Čudo jedno kako samo struka procvjeta tek kada nastane problem. Dok sve radi važna je kadrovska lojalnost . Kad sve stane treba i znanja. Zato bih ja uvela

prije svake nove raspodjele fotelja jednostavan konkursni uslov da kandidat zna šta ga čeka kada sjedne u fotelju , a ne samo ko ga u nju smješta.

Naravno to bi izazvalo ozbiljne poremećaje u političkom kadrovanju. Neki bi konkursi ostali bez kandidata, neki bi koalicioni dogovori pali u vodu, a poneka bi fotelja prvi put morala da čeka stručnog čovjeka. Ali ni to ne bi bila najveća šteta. Najveća je šteta što smo se navikli da je politička i kadrovska podobnost kvalifikacija, a odgovornost nešto što se traži kada sve drugo zakaže. Problem je kada kadar postane važniji od posla, fotelja važnija od znanja, a stranačka knjižica čija god da je vrjednija od odgovornosti. Onda ne treba da se čudimo što nam neki sistemi pucaju po šavovima kada ih vode ljudi izabrani da čuvaju fotelje , a ne da popravljaju stvari. Dok god nam je najvažnije čiji je kadar, a ne kakav je kadar neće nama faliti ljudi na funkcijama, faliće nam funkcionalna država.

Kada vlast prvo počne da traži i nađe odgovorne koji su doveli sistem do ivice onda neće biti pitanja ko će se i kako ove zime grijati. Nego ko koga ovde pravi budalom. Jer kada sve stane, a funkcije ostanu jasno je da je ono što nikada ne iskače jedino politički osigurač.