S(D)OS

SOS je međunarodni signal za pomoć. SDS-u SOS i pomoć i te kako treba, ali su ga izgleda odlučili tumačiti kao „skloni odgovornost sa sebe“. Kada izborni brodolom ne možeš da objasniš, uvijek možeš da izbaciš nekoga iz čamca, pa makar taj veslao dok se kapetan bavi razmještanjem stolica i svira dok brod tone.

Nekada državotvorna stranka, simbol političkog organizovanja i jedan od temelja na kojem je nastala Republika Srpska, danas se ponaša kao da joj je jedini politički program da preživi samu sebe. I to ne od vlasti, nego od sopstvenog rukovodstva, ambicija, sujeta, pod‌jela i onih čuvenih unutarstranačkih obračuna u kojima po pravilu ne pobjeđuje najpametniji, nego onaj ko posljednji ostane u prostoriji. Branko Blanuša doživio je izborni debakl, a stranka jedan od težih poraza. Poslije takvog nerezultata valjda bi trebalo da se upale svi crveni alarmi, da se sjedne, podvuče crta i postavi ono najjednostavnije pitanje: Gdje smo pogriješili?

U SDS-u su odlučili da odmah pronađu krivca. I našli su ga. Ljubiša Petrović, gradonačelnik Bijeljine, izbačen je iz stranke odlukom Branka Blanuše nakon što je u kampanji javno podržao Nebojšu Vukanovića. Petrović najavljuje pravnu borbu i odluku ne prihvata, a u SDS-u, kao i obično, jedni misle „vako“, jedni „nako“, a vrlo malo je onih koji misle i znaju šta i kako treba. Umjesto da se stranka bavi razlozima zbog kojih je izgubila povjerenje birača, dobili smo još jednu epizodu: šta je sljedeće.

Kakva politička logika! Kada izgubiš izbore, izbaciš čovjeka. Ako ti to ne pomogne, promijeniš statut, pravilnik, pečat i raspored sjedenja. Ako ni to ne upali, sazoveš sjednicu da utvrdiš kako je za sve kriv neko ko nije bio dovoljno poslušan.

Izborni rezultat nije stranačka disciplina. Ne možeš misliti da je, ako nekog isključiš iz partije, problem riješen. Možda samo treba da pogledaš u ogledalo i biće mnogo jasnije. Profesor Blanuša izgleda može da potpiše odluku o isključenju, ali još nikako da potpiše da je izborni debakl i njegov problem.

Vrlo je zanimljivo što se u stranci, umjesto ozbiljnog suočavanja sa odgovornošću, sve pretvara u raspravu ko je kome i kada šta rekao i ko je prekršio čiju odluku. Kao da se politička stranka ne osniva da bi pobjeđivala na izborima, nego da bi imala dovoljno pravilnika da poraz proglasi disciplinskim prekršajem.

Naravno da Petrović nije bezgrešan. Imao je i on bisera i te kako. Ali kako to da se ta pravila primjenjuju strogo na jedne, a vrlo fleksibilno na druge? I ako se neposlušnost kažnjava brže od neuspjeha, onda to više nije pitanje discipline, već pitanje kriterijuma. Kriterijumi su u politici često najpouzdaniji detektor dvostrukih aršina. Ako je javna podrška drugom kandidatu razlog za izbacivanje, šta je onda razlog za odgovornost nakon izbornog poraza? Pa Blanuša je, koliko me sjećanje služi, izgubio izbore tri puta. Postoji li u tom stranačkom pravilniku i član koji se zove podnošenje računa ili je ta odredba izbačena iz upotrebe?

U SDS-u su izgleda zaboravili da stranka nije privatno vlasništvo predsjednika, niti partijska knjižica služi kao dozvola da se misli tuđom glavom samo onda kada to odgovara vrhu. Članstvo nije hor koji treba da pjeva na znak dirigenta, a politička lojalnost ne znači da svi moraju da ćute kada je jasno da se ide pravo u zid.

A kroz zid se ne može. SDS nije bilo koja stranka. To je stranka sa istorijom, sa ljudima koji su u teškim vremenima preuzimali odgovornost, sa političkim nasljeđem koje je mnogo veće od bilo kojeg pojedinca. Vjerujte mi na riječ. Svjedok sam vremena skoro 30 godina, a i otac mi je bio narodni poslanik SDS-a u drugom sazivu Narodne skupštine Republike Srpske, kada se SDS i lomila i savijala i prolazila kroz teške momente i transformacije.

Upravo zato, tužno je gledati kako se od nekadašnje političke snage pretvara u cirkus koji se prepoznaje samo po međusobnim optužbama, raskolima, borbi za kontrolu nad onim što je od nje ostalo. Nekad davno u SDS-u su se vodile rasprave o pravcu Republike Srpske, a danas se vode o tome ko smije koga da podrži i ko je kome okrenuo leđa, ko je zaslužio da ostane, a ko da bude izbačen iz partije. Nekada se razmišljalo kako doći do birača, a danas kako se riješiti članova koji postavljaju pitanja.

Gdje su oni pametni, sposobni i politički iskusni ljudi u SDS-u koji su mogli da budu korektiv, da ponude ideju, da povedu stranku naprijed? Neki su skrajnuti, neki su se sami povukli, a neki su odavno shvatili da se u partijskim hodnicima lakše napreduje uz klimanje tuđoj glavi nego uz sopstvenu glavu. U strankama koje se plaše kritike, pametan čovjek postaje neprijatan. On pita zašto je rezultat loš, zašto se odluke donose iza zatvorenih vrata i zašto se jedni kažnjavaju, a drugi štite. To su, priznaćete, vrlo nezgodna pitanja za one koji bi radije da se bave kadrovskim čistkama nego političkom odgovornošću. I onda se svi čude što ljudi odlaze, što birači okreću glavu, što nekadašnji bastioni slabe, a stranačka podrška se topi.

Ni priča o šurovanju sa vlašću nije nastala iz vazduha. Svaki politički razgovor, svaki dogovor i svaka saradnja mogu imati svoje opravdanje, ali birači imaju pravo da znaju gdje prestaje pragmatizam, a počinje političko odustajanje. Ako se godinama govori da je vlast problem, a sa istom se traže zajednički interesi kada zatreba, onda se ne može očekivati da birači beskonačno vjeruju u razliku između principa i pogodbe. Nisu birači nimalo naivni. Prepoznali su kad se politička borba pretvori u borbu za pozicije, kada su principi važni do prve kombinacije i kada je stranački interes samo interes nekolicine ljudi koji su se udobno smjestili na čelu kolone. I nije najveća tragedija za stranku kada izgubi izbore. Izbori se gube i poraz je normalna stvar. Tragično je kada poslije poraza ne naučiš ništa i kada umjesto odgovornosti biraš odmazdu, umjesto razgovora isključenja i nove pod‌jele.

SDS-u, osim poziva SOS, treba i odgovor na pitanje šta je danas SDS. Istorija je važna, ali nije doživotna pretplata na povjerenje, a nekadašnje zasluge ne mogu da prikrivaju kardinalne greške, baš kao što se stara slava ne može unovčiti kada ponestane novih ideja. SOS se šalje kada brod tone, a ovdje je očito problem kapetan koji, umjesto da traži rupu, izbacuje sve koji upozoravaju da voda prodire.

Brod koji je imao istorijsku misiju danas mora da odluči hoće li pokušati da se spase ili da dokazuje da je kriv svako osim onog ko drži kormilo.