Halidu Bešliću: Gdje god se pjevalo, bio si kod kuće

Halid Bešlić je bio vjerovatno jedini čovjek koji je mogao izaći na binu i da ne pusti glas – publika bi prepjevala cijeli koncert. Ako se za nekog moglo reći ljudina, bio je to Halid. Skoro da nije imao pjesmu koja ljudima nije bila omiljena. Svaka je imala dušu. A ipak, nije (samo) zbog pjesama bio veliki, nego zbog onog što je u pjesme unosio.

Imao je tu jednostavnost i dobrotu zbog koje smo ga svi smatrali k'o svog. K'o najbližeg rođaka. On je vjerovatno jedini čovjek zbog kojeg bi Banjaluka pjevala o Sarajevu, Sarajevo o Romaniji, Trebinje o Tešnju... Ako bih kao novinar koji se bavi politikom ikad pomislio da je Bosna i Hercegovina moguća država, bilo bi to zbog Halida. On je jedini čovjek koji je bio naš. I to samo zato što je bio svoj. Imao je onu iskonsku dobrotu koja pobjeđuje svaku mržnju. Na koju niko nije imun i kojoj niko ne može naći manu.

On je bio domaćin u svakom gradu. Gdje god je nastupao i pjevao, doživljavan je kao da je tu rođen i odrastao. Jer je on volio svaki grad i svako mjesto. Nije glumio, nije se nikome dodvoravao. Zato sam često govorio da je najveći. Ne razumijem se puno u vokalne sposobnosti, u muzikalnost i muzičku struku, ali razumijem se u kafanu i prepoznajem dobru dušu. A znam da su ga u kafani svi voljeli i svi u glas pjevali. Kvalitet njegove muzike i nevjerovatan glas koji je imao naspram toga nisu više ni bitni. On nije osvajao publiku dobrim tekstovima, nego dušom koju im je davao.

Veselje bez Halidove pjesme nije pravo veselje. Ni tugovati se nije moglo bez njegovih pjesama. S njim smo se radovali, s njim i tugovali. Kafanu čovjek zavoli zbog pjesama poput Halidovih i ljudi poput Halida. On je rado viđen za svakim stolom i u svakom društvu.

A sve se to potvrdilo i na posljednjem koncertu u Banjaluci. Vidno umoran i iznužden, ipak je izašao i pričao o Banjaluci kao da je čitav život u njoj proveo. On je zaista živio muziku, ona je bila njegov život. Bilo je jasno da mu je zdravlje narušeno, ali je pjevao podjednako dobro i s dušom kao kad je bio u najvećoj snazi. I tad se moglo vidjeti da ga ona održava na nogama. U onim trenucima kada je gubio glas, a publika preuzimala, stojao je i upijao, kao da od svakog iz publike dobija novi dan života. Eh, da bar... Poživio bi još 100 godina.

No, upravo u toj pjesmi kada je on ćutao, a drugi pjevali, vidjela se njegova besmrtnost i njegova svevremenost. On nije imao probranu publiku, jer su ga voljeli svi. Na tom, kao i na svakom drugom koncertu, bile su sve generacije. On nije bio regionalna zvijezda nego istinska legenda. Možda i jedna od posljednjih koje smo imali čast i privilegiju da slušamo.

On je pjesme pjevao za druge, sebe dajući čitavim bićem, tako dajući sebe svima. On nikada nije pjevao zbog popularnosti, prodatih ploča i pregleda na platformama. I posljednju pjesmu otpjevao je svojoj supruzi, otvarajući vrata svoga srca u koja smo svi mogli zaviriti. I onaj stih, ali baš onako kako ga je Halid otpjevao – „što se rodi tako lijepa, grom te ubio“, vjerovatno je jedan od najiskrenijih, a zbog toga i najljepših ikada snimljenih.

Nije na ovom posljednjem koncertu otpjevao sve velike hitove. Nije koncert vremenski ni trajao koliko bi publika željela. Ali svi koji smo tu bili, nama će trajati vječno, jer uvijek ćemo moći reći: „Bili smo na posljednjem Halidovom koncertu“. I za one koji nisu bili na koncertu Halid nije otišao, jer će ga pjevati i dalje. I sigurno da svi imaju uspomenu uz neku Halidovu pjesmu. On je njima sebe upisao među besmrtne.

Halid Bešlić je bio istinski narodni pjevač. Ne zbog stila muzike, nego zbog svih ljudi koji su je pjevali. Duša kafane, radost, melem za rane. Halid Bešlić je bio most između gradova, generacija i ljudi. I zauvijek će stojati na bini i pjevati kroz te ljude, svaku pjesmu koju smo zavoljeli i koje će mnogi zavoljeti, kroz suze i radost koje su izmamile. Veliki ne odlaze.

Zbogom Halide, slušaćemo se još. Hvala ti, ljudino.