Zadnji put s Vukanom na jutarnji

Nebojša Vukanović, narodni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske, prekinut je u emisiji BHT (zajednički javni servis, kako da ne), jer nije egzaktno rekao da će navijati za Bosnu i Hercegovinu. Ponašanje voditelja samo po sebi je skandalozno i šovinističko, jer niko nema pravo da nekom drugom određuje šta je patriotizam, pripadnost državi i za koga treba da navija.

No, postupanje izvjesnog Zvonka Komšića nije incident, niti izolovan slučaj. To je ustaljeni obrazac političko-medijske čaršijske klike. Ko poznaje srž te čaršije, nije iznenađen: za njih ste „pošteni Srbi“ samo dok služite njihovom narativu i dok ste poslušno uokvireni u sliku koju su oni za vas projektovali.

Nebojša Vukanović nije izdajnik, ali je, očigledno, naivno povjerovao da može biti prihvaćen kao ravnopravan sagovornik. Postao je samo privremeno sredstvo njihove ideologije. Svojim djelovanjem on nije mogao naštetiti Republici Srpskoj, jer za to nema politički kapacitet, ali je ozbiljno naštetio sebi. Kada je poslužio svrsi, odbačen je uz prvu lekciju iz „građanskog“ vaspitanja.

Istu sudbinu dele i oni koji su karijere izgradili na dodvoravanju Sarajevu, poput Srđana Puhala ili Dragana Bursaća. Malo ko se toliko upinjao da postane veći musliman od reisa kao pomenuti dvojac. Iako Puhalo nikada nije zagazio u onaj stepen patološke mržnje koja dovodi do fizičkog izobličenja kao kod ovog drugog, i on je iskusio oštricu sećije.

Dovoljno je bilo da Puhalo samo jednom iskoči iz zadatog šablona - kada je osporio lažnu i sramotnu tezu o broju stradale djece u Sarajevu - pa da odjednom bude izbrisano decenijsko sisanje fondova i lizanje čaršijskih pragova. Preko noći je od "objektivnog analitičara“ postao „četnik“. Čak je i Bursać, koji o sopstvenom narodu piše bljuvotine kakve ni najcrnja ustaška propaganda ne bi potpisala, dočekao da mu iz biografije vade učešće u VRS i lijepe mu etikete. I neka su. Nije da takvi likovi ne zaslužuju da budu poniženi upravo od onih kojima su se najviše prostrli.

Ali, u sve tri slučaja (iako Vukanović nikako ne ide u isti koš sa ovom dvojicom) se svodi na isto. Koliko god se prostrete, koliko god pokušate biti fleksibilni, završiće isto – vi ste Srbi. I sve će završiti to da ste vi ipak, na kraju krajeva, samo četnik i da vam se ne može vjerovati. Svaka rasprava će na kraju završiti: „Onda idite u Srbiju“.

To je suština njihove borbe. Cilj je oteti Bosnu i Hercegovinu od Srba i potpuno poništiti njen vjekovni srpski identitet. Njima nije dovoljno da priznate državu - oni traže da poreknete svoje korijene, istoriju, kulturu i religiju. Onaj ko kaže: „Ej, mi smo ovdje svoji na svome vijekovima“, za njih je najveća opasnost. Identitet je zadnja, neosvojiva tvrđava koja stoji na putu njihovog koncepta unitarne države u kojoj bi Srbi bili samo dekor njihove građanštine.

Došli smo do fenomena da danas još samo Srbi istinski vjeruju u Dejtonski sporazum. Dok muslimanska politička elita sanja državu bez entiteta i bez Srba kakvi zapravo jesmo, mi ih i dalje uvjeravamo kako je zajednički život moguć.

Ta srpska boljka konstantnog opravdavanja pred drugima vidi se i na primjeru Kosova i Metohije. Pred očima Kosovo i Metohija su oteti Srbiji, a srpski političari još moraju uvjeravati nekoga da „Albanci ne bi bili ugroženi u Srbiji“, iako su Šiptari u međuvremenu istjerali skoro sve Srbe iz južne srpske pokrajine. Pozivamo se na Rezoluciju 1244 koju su u UN-u odavno prekrili prašinom i zaboravom, dok je nad Srbima počinjen tihi genocid.

Ista matrica se primjenjuje i ovdje. Od srpskih predstavnika se traži da svakodnevno dokazuju lojalnost Dejtonu, iako su ga upravo Srbi jedini dosljedno branili. Trideset godina kasnije, taj sporazum je klinički mrtav, izmrcvaren odlukama visokih predstavnika i stranih ambasada. Vrijeme je da prestanemo sa dokazivanjem bilo čega onima koji preziru i Republiku Srpsku i Srbe kao narod.