Navijači tuđih interesa

Još jedan veliki sukob buknuo je u svijetu. Požar na Bliskom istoku ne ostaje lokalizovan - on po pravilu prerasta u globalnu vatru čiji se dim osjeti i u najudaljenijim krajevima planete. Problem koji se kuva decenijama - od terenskog obavještajnog rada, preko geostrateških kalkulacija, do ekonomskih i energetskih interesa – ovih dana dobija svoj novi, možda ne i posljednji, epilog.

I baš kao u svakom velikom sukobu, među Srbima niču stručnjaci i navijači kao gljive poslije kiše. Podrška jednima, drugima ili trećima. I jedno je zajedničko svima – vode ih emocije. Malo je hladne analize, a previše ličnih tumačenja. Ali dobro, negdje je “srpska stvar” da o svakom sukobu znamo sve, iako ne znamo ništa.

Tako smo i sada dobili one koji su po automatizmu protiv svega u čemu učestvuju Sjedinjene Američke Države. Razlozi su jasni - devedesete nisu tako daleko. To što je u istom stroju sa Vašingtonom i Izrael, za mnoge nije olakšavajuća okolnost, već dodatni motiv za osudu.

S druge strane, imamo i one koji ne mogu da previde ulogu Irana u ratu u Bosni i Hercegovini, saradnju sa tadašnjim, ali i današnjim bošnjačkim rukovodstvom i bliskost ajatolaha Ali Hamneja sa Alijom Izetbegovićem. Podsjećaju na zločine, na odsiječene glave, na ideološke i vojne veze koje nisu bile tajna.

Ukratko, Srbi se danas dijele zbog onih koji su devedesetih bili na istoj strani – protiv Srba.

Argument da se ne može podržati Iran zbog njegove uloge u ratu protiv Srba jeste legitiman. Ali postaje licemjeran onog trenutka kada se, pod tim izgovorom, bezrezervno podržava SAD. Jer upravo je Vašington bio ključni pokrovitelj istih onih struktura sa kojima je Teheran sarađivao. Njihova uloga u dolasku i pozicioniranju Irana u BiH nije bila slučajna, niti bez znanja.

Podržati SAD u svemu ovome znači zanemariti činjenicu da su:

– bombardovale Srbiju,

– direktni pokrovitelj nezavisnosti tzv. Kosova

– podržavale raseljavanje Srba iz Krajine,

– politički i vojno osnažile one koji su u ratovima devedesetih bili na suprotnoj strani od Srba.

Ne tako davno, mnogi od onih koji danas aplaudiraju američkim potezima, branili bi isti taj Iran od „američke agresije“. Danas, u zavisnosti od dnevne politike, mijenjaju se i principi. A princip koji zavisi od trenutnog raspoloženja - nije princip.

Istina je – Srbi nemaju nijedan jedini razlog da podržavaju Iran. Ali isto tako nemaju nijedan suštinski razlog da podržavaju SAD u njihovim obračunima na Bliskom istoku. To nije naš rat. To nisu naši interesi. I tu počinje i završava svaka ozbiljna analiza.

Amerika je, po ko zna koji put, od svojih nekadašnjih partnera napravila smrtne neprijatelje. Ali ako oni mijenjaju svoje interese, ne moramo i mi mijenjati svoje stavove u skladu sa njihovim zaokretima. U suprotnom, postajemo navijači tuđih strategija.

To, međutim, ne znači da Srbi treba da zatvaraju oči pred sopstvenim interesima tamo gdje oni postoje. Saradnja sa Izraelom nije pitanje emocija, već pragmatizma. Riječ je o državi sa kojom dijelimo mnogo toga zajedničkog.

Izrael je u više navrata pokazao i određeni stepen razumijevanja za srpske pozicije u međunarodnim forumima. To nije beznačajno. U svijetu u kojem se savezi mjere interesom, a ne simpatijama, svaki kanal komunikacije i saradnje koji može donijeti konkretnu korist treba njegovati.

Zapravo, ovdje nema prostora emocijama i srčanom svrstavanju. U vremenu globalnih lomova, najopasnije je izgubiti mjeru. Nijedan tvit, nijedna televizijska rasprava, nijedan status na društvenim mrežama neće promijeniti tok bliskoistočnog sukoba. Ali može produbiti naše unutrašnje podjele. A to je luksuz koji ne možemo sebi priuštiti.

Zato je, možda više nego ikad, potrebno podsjetiti se jednostavne istine: velike sile imaju interese, male nacije moraju imati pamćenje. I strpljenje. Bez toga, svaka strana će nam biti tuđa, a svaka podjela naša.