Zašto ne navijam za Bosnu i Hercegovinu?

Dolazak Novaka Đokovića na finale baraža za Svjetsko prvenstvo između Bosne i Hercegovine i Italije izazvao je podijeljene reakcije. Neki Srbi su takav potez kritikovali, drugi su ga oduševljeno pozdravili. A potez nije ni za kritiku, ni za oduševljenje.

Novak Đoković je sportista, najveći ikad s ovih prostora. On svoj patriotizam ne treba da dokazuje nikome, a pogotovo onima koji ljubav prema otadžbini mjere time koliko od države mogu izvući para. Ili onima koji su o patriotizmu učili od Vojislava Šešelja. On vrlo dobro zna šta je rat, o tome je pričao tamo gdje mnogi kleče pred onima koji su nas bombardovali.

On je iznad toga, iznad tih stvari. U tome je i tragikomedija da se federalna javnost oduševljava njegovom širinom i činjenicom da je prevazišao podjele. Ista ona javnost koja svaki pokušaj pomirenja završava pričom o njihovoj žrtvi i stalnim traženjem da se narednih sto generacija Srba mažu izmetom.

U konačnici, Novak Đoković ima pravo kao svaki pojedinac da posjećuje šta god hoće. Kao što neostvareni tipovi imaju pravo da mu to zamjeraju.

Ali, opet se pokrenula tema - treba li navijati za Bosnu i Hercegovinu? Suština je da je to svačije individualno pravo i sloboda i da je priča o tome uzaludna.

Svako može govoriti u svoje ime, pa ću i ja u svoje. Prosto, reprezentaciju Bosne i Hercegovine ne doživljavam kao svoju. Iako je BiH formalno država Bošnjaka, Srba i Hrvata, u njoj nema ništa ni srpsko, ni hrvatsko. I poenta je da Sarajevo nikada nije željelo da to bude zajednička reprezentacija, nego njihova. Jer da su željeli, bar bi na nekoj utakmici dresovi bili na ćirilici.

Nema to veze sa tim šta je bilo ‘90-ih (iako jeste važno), lično tada nisam ni rođen. Ja nisam odbacio tu reprezentaciju, ona je mene. Dragi su mi igrači pojedinačno, ali u reprezentaciji čaršijska javnost od te grupe ne pravi bosanskohercegovačku reprezentaciju, nego nesrpsku. Na stadionima se Halidova pjesma ne pjeva zbog ljubavi, nego da bi se veličali vojnici samo jedne strane. To što je predsjednik Saveza Srbin nije zbog toga što je Sarajevo željelo pokazati širinu, nego zato što taj predsjednik voli funkciju (mogao je bar on pokloniti Đokoviću dres na ćirilici).

I taj predsjednik je jedan od najuspješnijih, ako ne i najuspješniji u istoriji bh. fudbala, pa ipak je stalna meta sarajevskih medija. On nikada nije srbovao s te funkcije, a ipak je bio problem što je Srbin. Ili nečiji nećak. Dakle, nije bitno šta je uradio, da li je bio profesionalac i dobro obavljao svoju funkciju (a rezultati pokazuju da jeste) — iz sarajevskih medija stalno ćete slušati da je on najveći problem bh. fudbala.

Navijanje za reprezentaciju podrazumijeva identifikaciju, ne samo sa igračima, nego sa brojnim drugim stvarima — navijačima, dresovima, onim što nazivaju kultom reprezentacije. A možda bi makar jedan Srbin u toj reprezentaciji bio dovoljan da bar 5% više Srba navija za tu reprezentaciju. Jer ovaj narod je ostajao budan do jutra za Sakramento i Denver zbog jednog igrača u timu. Ili dva.

I nikad se nisu zapitali s čim se može identifikovati jedan Srbin. Sa ljiljanima i zastavama tzv. Armije BiH? Sa zastavom koju nije izabrao nijedan narod? S himnom koja nema tekst i koju niko živ nije birao? Sa identitetom koji je vještački, nametnut ili u malom procentu samo bošnjački? Za Novaka Đokovića navijam ne zato što je najbolji, nego zato što je predstavljao moj narod. Za fudbalsku reprezentaciju Srbije navijam zato što predstavlja ono s čim se mogu identifikovati. Ono što igrači države u kojoj živim nikada nisu predstavljali.

Nema to veze sa ratom, sa istorijom, Iranom, nekim političarem. To je stvar identiteta i ono što srce osjeća da je moje. A ova reprezentacija ni po čemu to nije. Što ne znači da joj želim sve najgore. Naprotiv, svaka čast za svaki odličan rezultat.

I da, sve ovo što je navedeno za reprezentaciju može se reći i za državu. Bosna i Hercegovina jeste i moja zemlja, ali ne može mi je nametnuti niko po krojevima koje su oni skrojili. Ne tražite da reprezentaciju (čitaj državu) prihvatimo onako kako ste je vi zamislili, uvažite nekad i nas. I možda je nekad prihvatimo. A Đoković da živi ovdje, i da od njega tražite što tražite od Srba iz Republike Srpske, nikad više ne bi došao na utakmicu.