Vrhbosanske oblande

Postoji među novinarima anegdota da je bivši banjalučki biskup Franjo Komarica svoje izjave ravnao uvijek u zavisnosti za koji medij govori. Pa tako kad bi govorio za medije iz Republike Srpske, nikada nije rekao da je položaj Hrvata ovdje loš, a čim bi otišao u federalne medije, samo bi obrnuo ploču i raskukao se na sva zvona kako bi Federaciju prikazao kao „bolji entitet“. Takav pristup često su svi okarakterisali pod onim „mudri Latin“.

Ipak, takav pristup nikada nije bio uperen protiv bilo koga i Komarica je zaista mnogo uradio za interese svog naroda gdje god je djelovao. Iako je možda ponekad nešto i smetalo, bila je to sasvim legitimna diplomatija koju treba poštovati.

Tu „latinsku mudrost“ na viši nivo je podigao bivši kardinal vrhbosanski Vinko Puljić. Uvijek nasmijan, čovjek koji odaje utisak istinskog hrišćanina, koji svaku izjavu pere u tri vode i pakuje i tri oblande. A iz svake izbija bezobrazluk. Tako je i u posljednjem intervju federalnim medijima iznio niz baljezgarija o političkoj situaciji i položaju Hrvata u BiH.

Najvažnije za kontekst objašnjavanja njegovih stavova je da je riječ o čovjeku koji je služio misu ustaškim koljačima ubijenim u Blajburgu i da je od najmonstruoznijih ljudi ovih prostora napravio žrtve. I takav jedan „hrišćanski poglavar“ odlučio je sada da priča o pravednosti u Bosni i Hercegovini. Samo po sebi, tragikomično je.

Dejtonski sporazum nazvao je „ludačkom košuljom“, ističući da je tačno da je „zaustavio rat, ali nije postigao pravedan mir“. Kao da sam prestanak sukoba sam po sebi nije najviši domet pravednosti. Tačno je da je ustrojeni sistem u Bosni i Hercegovini donio brojne nepravednosti, prije svega političke i pravne, ali nema nijedne koja je uperena protiv Hrvata. Iako u intervjuu navodi da su se „oni pokupili, a nas ovdje ostavili“, vjerovatno misleći na strance, kardinal Vinko Puljić izostavlja da kaže da je OHR kao direktna ispostava strane okupacije ovdje od kraja rata i da su upravo oni prekrojili tu luđačku košulju. Masakrirali je, nepravno progonili, ukidali, skrnavili sve srpsko. Na kraju, u posljednje vrijeme, taj isti OHR je Hrvatima kao na tacni servirao situaciju u Federaciji BiH da budu zaštićeniji od bijelog medvjeda.

Kada priča o nepravednosti prema Hrvatima, on izbjegava izričito da kaže da misli samo i isključivo na „treći entitet“, da se ne bi zamjerio federalnom djelu javnosti, ali sva suština leži u tome. Suština Puljićevog nezadovoljstva leži u činjenici da za njega mir ima cijenu samo ako se kruniše teritorijalnom jedinicom koju hrvatska politika nije uspjela da ostvari ni u ratu, ni u diplomatskim pregovorima. Opasnost ove teze je u pokušaju da se srpska strana, koja i sama nosi teret brojnih dejtonskih nepravdi, uvuče u tuđe bitke. Treći entitet za Srbe nije "rješenje hrvatskog pitanja", već potencijalno otvaranje pitanja granica samog Dejtona, što bi direktno ugrozilo integritet i specifičan status Republike Srpske.

Ako bismo bili zlonamjerni, pa sve uporedili sa stvaranjem prve Jugoslavije i onim što je slijedilo poslije mogli bismo reći da su Hrvati ratovali sa silama gubitnicama, a onda su muzli pobjednicu (Srbiju) dok nisu dobili Banovinu Hrvatsku (pandan današnjem trećem entitetu), a onda su počinili najjeziviji genocid u ovom dijelu Evrope. Sada bi opet da Srbi, pogođeni svojim nepravdama, vode njihove bitke i da im obezbijede treći entitet. Ali, što bi rekao Njegoš: „Spuštavah se ja na važe uže, umalo se uže ne pretrže“.

A da ne bi bilo ništa drugačije nego 1941. godine govori možda i najlicemjernija i najbezobraznija izjava bivšeg kardinala. Na pitanje kakav je položaj Hrvata u Republici Srpskoj, kao iz topa, bez klasičnog uvijanja i glumnjenja nevinog posmatrača, odgovorio je: „Kakav je položaj? Nikakav!“.

Sve da ima i promil tačnosti u ovoj izjavi, da je položaj Hrvata u Republici Srpskoj loš, opet bi bio 10 puta bolji nego položaj Srba u Hrvatskoj. A bar 20 puta bolji nego položaj Srba u kantonima gdje su Hrvati većina.

Sumnjam da kardinal nije obilazio te krajeve, a nisam sklon ni vjerovanju da nije vidio precrtane ćirilične table, porušena groblja, obijene pravoslavne crkve u mjestima gdje ono malo Srba ostalo. Nažalost, i srpsku sramotu, u toj Republici Srpskoj mi imamo spomenik sa ustaškom ikonografijom borcima hrvatskih paravojski iz prethodnog rata. Nijedna hrvatska manifestacija nikada nije spriječena (a trebala je biti). Šta bi tek kardinal rekao da smo se ponašali kao Hrvatska u slučaju hapšenja studenta koji je mahao zastavom Republike Srpske? Ili u slučaju bilo koga ko se usudio spomenuti istinu da su u Krajini nekada živjeli Srbi? Ili da smo, kao draga mu otadžbina Hrvatska, porušili svaki spomenik koji ima veze sa Srbima?

Nikakav srpski interes „treći entitet“. Ne samo da ideju ne treba braniti, nego se o njoj ne smije ni ćutati. Treći entitet je nezaslužena nagrada Hrvatima i kazna Srbima. Takva jedna imaginarna jedinica ne može se stvoriti u vazduhu. To bi podrazumijevalo i određena teritorijalna prekrajanja. A vidjeli smo da to u hrvatskim „vlažnim snovima“ podrazumijeva i dio Posavine. S onima koji jasenovačke dželate smatraju žrtvama mi ne možemo imati nikakav zajednički interes.

Vjerski lider, ma koliku političku ulogu imao, ne treba da se bavi teritorijalnim pitanjima. Da je slične baljezgarije izrekao neki poglavar Pravoslavne crkve, ne bismo mogli živjeti od medijske harange. Zato je kardinalu, kao i npr. Mustafi Ceriću, pametnije da vide kako od svoje pastve mogu napraviti ljude, nego da dolaze na sulude političke ideje. Jer, prije svega, za to nemaju ni zrno pameti.

Na kraju, sve se svodi na onu Dučićevu da su Hrvati "najhrabriji narod na svijetu, ne zato što se ničeg ne boje, nego zato što se ničeg ne stide". Taj nedostatak stida najbolje se vidi u paradoksu gdje se istovremeno svojata Nikola Tesla i veliča blajburško krvoproliće. Svojatati Srbina genija, dok zatirete narod iz kojeg je potekao, isti je onaj mentalni sklop koji u trećem entitetu vidi "pravdu", a u Dejtonu "ludačku košulju".