Rezervni položaji

Pred Opšte izbore koji će se održati u oktobru ove godine ponovo dobijamo nove stranke. Ranije se u Semberiji iz DEMOS-a izdvojio Čedomir Stojanović, a ovih dana sudovima su zahtjeve za rješenje o osnivanju političkih stranaka predali dosadašnji SNSD-ovac Vlado Đajić i potpredsjednik PDP-a Igor Crnadak. Tako u tijesnoj političkoj areni borba za sve manji plijen postaje sve nemilosrdnija.

Najviše pažnje javnosti svakako su privukli potezi Đajića i Crnatka, a u oba slučaja mnogi su vidjeli okretanje leđa njihovim dotadašnjim saborcima. Za Đajića su tako pisani pompezni naslovi da je „okrenuo leđa Dodiku“, dok se za Crnatka već duže govori da se ne slaže baš ni sa čim što radi Stanivuković. Međutim, ako zagrebemo ispod površine, teško da i u jednoj i u drugoj priči ima puno istine. Radi se isključivo o promjeni forme, dok suština ostaje ista.

Slučaj Đajić: Rezervni položaj za SNSD

Vlado Đajić je godinama bio ključni zupčanik SNSD-a u Banjalučkoj regiji. Koliko god ga opozicija kritikovala, a unutarstranački rivali osporavali, brojke su neumoljive. Nakon izbornog debakla stranke 2018. u Banjaluci, Đajić je uspio nemoguće – ne samo da je konsolidovao redove, već je podigao stranku na 35.000 glasova u gradu i obezbijedio sedam mandata u svojoj izbornoj jedinici.

Iako je bila jaka lista, sam Đajić je imao više od 20.000 ličnih glasova, pa je jasno da je njegov uticaj bio veoma značajan. Toliki broj glasova i takav rezultat u broju mandata u Narodnoj skupštini SNSD-u bio bi od presudnog značaja za ovu stranku na izborima u oktobru.

Ako uzmemo da Đajić bez stranačke infrastrukture ne može osvojiti baš isti broj glasova kao na prošlim izborima, činjenica je da taj broj neće biti višestruko manji i SNSD sebi ne može priuštiti gubitak tolikog biračkog tijela. Međutim, nakon trzavica između Đajića i lidera SNSD-a Milorada Dodika, bilo bi pogubno i za jedne i za druge da se sve gurnulo pod tepih i da je Đajić stavljen na listu SNSD-a na izborima.

Tako je formiranje nove stranke zapravo svojevrsna izlazna strategija koja pogoduje svima: Đajić zadržava svoje biračko tijelo koje je personalno vezano za njega, a SNSD, iako će nominalno imati pad glasova, kroz postizbornu koaliciju zadržava isti broj ruku u Skupštini. Vuk sit, a ovce na broju.

Slučaj Crnadak: Čuvar „čistog“ opozicionog obraza

Slična, mada brojčano skromnija matrica, dešava se i u slučaju Igora Crnatka. Njegovo nezadovoljstvo pokretom „Sigurna Srpska“ nije principijelne prirode, već je plod činjenice da u novom Draškovom poretku za njega više nema mjesta koje je imao u starom PDP-u. Iako je Stanivuković trenutno najjača figura opozicije, „šumovi u komunikaciji“ koji su se prelili na društvene mreže učinili su dalji zajednički nastup nemogućim.

Crnadak ovdje cilja na onaj dio nezadovoljnih glasača koji u Stanivukoviću vide „simbiozu“ sa vlašću. To je ono biračko tijelo koje je, slično Vukanovićevom, osuđeno na vječitu opoziciju zbog svoje beskompromisnosti. Iako Crnadak sa svojih 3.000 glasova ne djeluje kao ozbiljna prijetnja, prelazak cenzusa bi mu donio mandat koji bi, u konačnici, opet završio u taboru protiv SNSD-a. Sve razlike sa Draškom tada će ekspresno postati „pomirljive“. A ukoliko ne pređe cenzus i ne uđe u Narodnu skupštinu, Stanivuković se opet ne bi bunio.

Repozicioniranje u rovovima

Na kraju, formiranje ovih partija ne donosi nikakvu „novu energiju“. To je samo repozicioniranje unutar već postojećih rovova. Kao što Đajić nikada neće zaista preći na stranu Stanivukovića, tako ni Crnadak nikada neće pružiti ruku Dodiku. Ako je Đajić „projekat“ Milorada Dodika za očuvanje glasova, onda je Crnadak projekat Draška Stanivukovića za kanalisanje nezadovoljstva. Bazen je isti, samo su podijeljene nove karte.