Martin udio - Predstava koja je ušla u istoriju

Autorskom timu, glumcima i upravi Narodnog pozorišta Republike Srpske iz dubine duše čestitam na ostvarenju „Martin udio“. Nisam pozorišni kritičar, niti mogu pisati stručno kao što su to uradile kolege iz rubrike kultura ali prećutati pohvalu za ovakvo remek-djelo bilo bi, u najmanju ruku, nepravedno i sramotno.

Banjalučka publika juče je na gledala predstavu koja će ostati upisana u istoriju. Proći će godine prije nego što se na našim daskama ponovo pojavi ovako snažno djelo.

Teško je kad umjetnost ogoli emociju do te mjere da ne možeš pronaći sigurno uporište u sopstvenim riječima. Kako ne zvučati kliše, a ipak pronaći prave riječi i opisati ono što sam sinoć osjetila.

Tri časa pratila sam tri priče, različite generacije, epohe i istorijske događaje. Od stradanja srpskog naroda u NDH, protjerivanja iz RSK do rata devedesetih u BiH. I svako od njih nosi svoj udio.

Gledala sam sudbine koje mi nisu ni daleke ni strane. Realno, u predstavi sam vidjela i svog oca i majku i tetku u vrhunskim ulogama Jove Maksića, Nataše Perić, Nikoline Friganović, Aleksandra Stojkovića, Miljke Brđanin, Smiljane Marinković, Slađane Zrnić…

Vrhunska i do te mjere uvjerljiva gluma Nataše Perić dovodila je do toga da se naježiš i priskočiš joj u pomoć dok se porađa ili je zagrliš kad je preplašena majka. Da podijeliš sa njom taj strah, bol i nepravdu koju čitav život trpi. Kao i Marta iz Biblije, njena blaga duša, briga za druge, revnosnost, srčanost ali i nepokolebljiva snaga ne mogu da ti ne dirnu dušu. Pomišljam da je glumica takva i u stvarnom životu. A i ona Milkina mi je ostala u glavi, svako koga je u srce pustila, odveo ju je đavolu.

I uvijek te crne marame. I narikače. Majke čije su ruke vječno ostale prazne. Srpski narod su oduvijek pratile najveće žrtve i boli ali su nas ponos, (pre)porod i jaka vjera uvijek vodili do vaskrsenja. Saginjao se seljak srpski ali nikad nije poklekao. A upravo o tome ova predstava i govori.

Od Beča, preko Like, Majevice i Vlasenice, ipak se uvijek vratimo našoj Republici Srpskoj Krajini. Našem dinarskom čovjeku. Njegovoj snazi i lomovima. Našim majkama i sestrama koje su uvijek nosile i nose više nego što se vidi. Čučuk Stanama. Našim stubovima. Ognjištu. Vaspitanju.

Samo one mogu nadživjeti sve tragedije, krstače i crninu, a da ponovo izrode, vole i oproste. Otadžbina je majka. Crkva je majka. I to je naš udio. Zato su ovom predstavom i ušli u istoriju.

Ovim tekstom ja odajem vama naklon do poda.