Perica Đaković: Da nam živi, živi (ne)rad

Da li je iko danas, po atmosferi koja je vladala u najvećem dijelu drage nam države, prepoznao da slavimo „Praznik rada“? Zamislite – to je „međunarodni“ praznik, a mi smo tu činjenicu nekako zaboravili, iako hitamo ka Evropi. Ili, bolje reći, Evropa hita ka nama, iako smo, po svemu sudeći, daleko od toga da zaista ispunjavamo sve uslove. To me podsjeća na primjer Bugarske i Rumunije, koje su se, ni krive ni dužne, našle u tom društvu.

Ali ostavimo sada po strani tu Evropsku uniju, iako su nam puna usta njihovih pohvala koje prečesto citiramo, i vratimo se današnjem prazniku, koji je to samo po činjenici da je neradni dan.

Odavno smo izgubili „radničku klasu“. Nestala je u dobro smišljenoj tranziciji naših političara, koje su potpomogli ekonomski stručnjaci i profesori. Dobro su oni znali kako se pune džepovi i kako se prazni društvena imovina – po onoj: što je društveno, to je ničije i svačije.

Da, odlično su položili taj ispit, iako su, po svemu sudeći, neki od njih bili slabi studenti, provlačeći se sa šesticama i ponekom sedmicom u indeksu. To im, međutim, nije smetalo da u praktičnom radu pokažu svo svoje „znanje“ i „vještine“. Tako smo u kratkom periodu ostali bez naslijeđenog bogatstva stečenog u bivšoj državi – privatizujući i potom zatvarajući fabriku po fabriku, rudnik po rudnik, solanu, hotel po hotel… Da ne nabrajam, jer onome ko želi da vidi nije teško da spozna istinu.

Od zemlje bogate srednje klase stigli smo do zemlje bogatih pojedinaca. I, gle čuda, to su uglavnom ljudi koji su se našli na čelu politike koja je trebalo da nas vodi u srećnu i obećanu budućnost. Počelo je sa parolama, poput one da „godine počinju januarom“.

I ajde što su zatvarali fabrike – najbolji primjer je Prijestonica – nego su tamošnje radnike pretvorili u dilere cigareta, droge i uvezenih automobila. Odjednom se radnička klasa našla na ulici.

A ako se pitate gdje nestadoše ti radnici, ja se pitam gdje nestade Radnička partija i ljudi koji su trebalo da zastupaju njihove interese. Imamo sindikat koji više brine o sebi i zimnici nego o radničkim pravima. U neku ruku su možda i u pravu – radnike je pojela tranzicija prethodne vlasti i skoro da ih više i nema.

Odlično odrađen posao, rekli bi njihovi mentori, koji se nijesu izgubili kao one čuvene guske u magli. Ko danas pita i ko mari za ovo malo radničke klase koja je ostala – na primjer na aerodromima – i koja, izgleda, uzalud vape: „Ne prodajte i nas. Možemo da donosimo profit, samo nam dozvolite da se zadužimo, a ne morate vi.

Nije teško zaključiti zašto im se to, barem za sada, sputava. Jer, ukoliko bi se oni zadužili, neko ne bi mogao da postavi pitanje: „A gdje sam ja tu?“

Prethodni dugogodišnji režim to se nije ni pitao – prodavalo se sve što se stiglo. Narod bi rekao: „Jamio je ko je stigao šta da jami.“

Uzalud se narod ponadao da će promjenom tog režima i čuvenim litijama pravda zakucati na svačija vrata, da su stigli „oslobodioci“. Ali, avaj – „tuđa ruka svrab ne češe“.

I pitam se: gdje nestadoše oni prvomajski uranci, kada smo se okupljali uz roštilj, po koju čašicu domaće, pivo, loptu, pjesmu i kolo? Odjednom smo radničko odijelo zamijenili firmiranim markama, livade za uranke egzotičnim destinacijama, a većina je pognula glavu. Još je žalosnije što je sve više onih koji pružaju ruku tražeći milostinju, ne shvatajući da, po riječima političara, „živimo mnogo bolje“.

Sreća pa prodavnice neće raditi čak tri dana, pa će se i onako mršave penzije i plate moći rastegnuti koji dan duže.

Umjesto da se govori o radničkim pravima i boljem životu, neko nas podučava o seksualnoj orijentaciji i duginim bojama, zaboravljajući da narod vidi šta se sve radi na „dvoru“ i kako pojedini zaista znaju da koriste parolu „da živimo bolje“.

I tako prolazi ovaj neradni dan, za koji naša djeca možda neće ni znati da je „međunarodni praznik rada“, za koji se nekada radnička klasa borila i ginula na ulicama tražeći svoja prava.

Izgleda – „nekad bilo, sad se spominjalo“. A umjesto pjesme „Da nam živi, živi rad“, danas pjevamo neke druge pjesme.