Lizači čizme

Kad onomad u vrijeme korone vjernici pravoslavne vjeroispovijesti nisu željeli da odustanu od tajne svetog pričešća, omiljeni sarajevski vojnik Vojske Republike Srpske Dragan Bursać, i njegovi sljedbenici skovali su kovanicu "lizači kašike". U svojoj mizeriji i nedostatku smisla za humor, manijakalno su forsirali takav izraz pokušavajući valjda da takav jedan duboko važan čin za jednog vjernika prikažu kao nešto duboko inferiorno i nezdravo.

I to je samo kap u moru njihovih polupismenih pokušaja da Srbe i pravoslavlje omalovaže, prikažu zločincima i tobož nečijim slugama. U toj borbi, koja se suštinski odvija isključivo u njihovim glavama i ništa je drugo do refleksija njihove šizofrenije, Sarajevo je k'o neka oaza "slobodarstva", "multietničnosti" i primjer "otpora udarima na državu".

Ali ne lezi vraže, uoči 1. marta (dan kada je ubijen srpski svat koji u FBiH oduševljeno slave kao oslobođenje) Sarajevo je odlučilo da podigne spomenik okupatorima – austrougarskom prestolonasljedniku Francu Ferdinandu i njegovoj supruzi Sofiji. I koliko god pokušavali umotati u oblande poštovanja žrtava i narativ da su „Franc i Sofija žrtve terorizma“, ostaje činjenica da se spomenik podiže predstavniku imperije koja je ovim prostorima vladala kao okupator.

Za one koji poznaju istoriju i koji ne nasjedaju na jeftine narative piskarala koji žive u paralelnom univerzumu, ovo nije iznenađenje. Ali ima nešto cinično u tome da oni koji su vjernike nazivali "lizačima kašike" danas (po ko zna koji put) otvoreno ližu čizmu okupatora.

I ovdje, kao i u mnogim interpretacijama istorije, ta ista klika koristi laži. Tako je opet iskorištena ona da je Sofija bila trudna. Ta tvrdnja ne samo da nema dokaza, nego je i od strane Austrougara dokazana kao neistinita. Ovdje je najtužnije da jedan grad i njegovi predstavnici dođu u stanje da sebe ubijede u potpunu laž kako bi se prikazali kao saosjećajni sa žrtvama, a da su zaboravili sve žrtve koje je ta carevina nanijela njihovom narodu tokom višedecenijske aneksije.

Ima nešto neumijesno perverzno u tom pokušaju muslimana u BiH da se prikažu slobodarskim narodom, sa sopstvenim identitetom, ali da svaki put postaju najvatreniji zaštitnici Osmanskog carstva i Austrougarske kad god im se pomene. I kad se priča o slobodi, prikačiće se na srpsku borbu i pokušati je prikazati kao svoju, ali ako se nešto kaže o onima protiv kojih su se Srbi (možda i jedini) borili, tad će im i spomenik dići.

S sva poenta je u tome – njima se sve vrti oko Srba. Bez srpskog slobodarstva ne bi ni postojali, niti bi kad bili slobodni i ostali bi samo oni koji su vjeru promijenili za malo ovozemaljskog ćara. Danas, pak, sva mjera njihovog postojanja leži u kontriranju svemu što je srpsko. Zato je u tom Sarajevu danas Gavrilo Princip terorista, a efendija Husein Đozo heroj. Samo u tom njihovom imaginarijumu koji je plod identitske lobotomije jedan ustaški sluga može dobiti ulicu, a carski okupator spomenik. Samo u tom gradu gore je biti Srbin, nego nacistički sluga ili predak onih zbog kojih se nacizam izrodio.

Ali, u ispranim mozgovima, ti istorijski lomovi nisu ništa što se ne može prikriti (ili bar pokušati) pokojom ispaljenom parolom o antifašizmu, izlizanim floskulama briselskih birokrata o multietničnosti, filmskom festivalu, ćevapima i rokenrolu.

A nema bolje potvrde o tome da o antifašizmu ne znaju ništa od toga što dižu spomenik Austrougarskom prestolonasljedniku.

Jer da išta znaju o istoriji, ili da je bar ne pokušavaju pretumbati do apsurda, znali bi da bi se nacizam u Evropi izrodio i prije Hitlera da nije bilo slavne pobjede srpske vojske u Prvom svjetskom ratu. Gdje je do koljena potučena i ta Austrougarska.

I koliko je onaj Principov pucanj bio važan za slobodu južnoslovenskih naroda i koliki je trn u oku bio germanskim narodima, najbolje govori činjenica da je Hitler lično tražio da mu se donese spomen ploča iz Sarajeva koja je podignuta u čast Gavrila Principa.

Danas se Sarajevo i „probosanska“ medijska mašinerija tog Principa odriče, nazivajući ga teroristom. I kako će ta mašinerija da objasni da je na istom stajalištu sa Adolfom Hitlerom i Antom Pavelićem. Nikako. A ne treba se iznenaditi da i Hitlera i Pavelića proglase antifašistima i žrtvama terorista.