Nezasluženi doček

U svojoj relativizaciji povampirenog ustašluka u Hrvatskoj, pribjegava se takvim akrobacijama da prosto normalan čovjek ne može vjerovati da je moguće do te mjere falsifikovati i banalizovati istoriju. No, da se ne vraćamo na Dučića i njegovu čuvenu rečenicu o Hrvatima. Ono po čemu se najviše ogleda ta lobotomija koja se svakodnevno servira je opravdavanje ustaškog pozdrava „Za dom spremni“.

Naime, taj pozdrav, nesumnjivo nastao tokom nacifašističke tvorevine NDH kojeg su koristili najveći dželati svjetske istorije, danas u hrvatskoj javnosti se pokušava opravdati tumačenjima za koja do prije 50 godina niko normalan ne bi mogao vjerovati da će biti moguća.

Tako sudovi, „naučna“ zajednica, pravnici, političari serviraju tobož dvostruko tumačenje tog pozdrava. Prvo jeste ustaško, to ne spore. Drugo je, ono koje je navodno dobro, legitimno, a kada se koristi u kontekstu, kako ga oni nazivaju, domovinskog rata. Dakle, apsolutno isti pozdrav, identičan i ni po čemu drugačije, ima dobru i lošu stranu. Kao kada bi Nijemci rekli da korištenje pozdrava „Zig hail“ jeste loše ako se odnosi na naciste, ali ako se koristi npr. u kontekstu rušenja Berlinskog zida, onda je pozitivno.

I tu dolazimo do suštine nastanka sadašnje hrvatske države. Njihovi „domobrani“ su dakle nesumnjivo koristili ustaški pozdrav i ustaške simbole. Ali kako je nametnut narativ žrtve, oni ne žele reći da su ti „domobrani“ bili sljedbenici ustaške ideje, nego da kroz taj novi narativ pokušavaju oprati najmorbidniji i najmonstruozniji režim u ljudskoj istoriji.

Banalizujući sve, zamislite situaciju da neko ko je u dubini duše ustaša, poštovalac takve ideologije, i uzvikuje ustaški pozdrav „Za dom spremni“, on pred sudom samo treba reći da je to uzviknuo u kontekstu ratnih dešavanja 90-ih i on se neće smatrati ustašom. To što je izgovorio pozdrav koji su izgovarali Pavelić, Budak, Artuković i drugi, to nema veze.

To povampirenje ustaštva počelo je upravo od tog pozdrav. „Za dom spremni“ je bio inicijalna kapisla, povod da se ljudi u Hrvatskoj više ne ustručavaju da budu ustaše. Počelo je od pozdrava, a došlo je do toga da u Zagrebu bude održan najveći koncert u Evropi gdje se veliča ustaški pokret. Nedavno, u Splitu je 20.000 ljudi na trgu protestvovalo protiv Srba. Kojih u ovom gradu ima na nivou statističke greške. Kulturni događaji Srba su prekidani, prostorije polupane, a grobovi porušeni.

Jedan od onih koji je bio na ustaškim orgijama u režiji Marka Perkovića Tompsona u Zagrebu je i hrvatski premijer Andrej Plenković. Iako načelno osuđuje ustašku ideologiju, ne može se zanemariti činjenica da je upravo pod Plenkovićem ustaška ideja doživjela najveći procvat u novom vijeku.

Tome su doprinijele i njegove mlake reakcije ili ušminkana opravdanja. Plenković je majstor za takve stvari. Upravo je hrvatski premijer taj koji je lansirao to dvostruko tumačenje, a kojim se svaki ustašluk može sakriti pod priču o „žrtvi u domovinskom ratu“.

I dok mu ustaštvo buja širom „lijepe njihove“, a Plenković ili nema ili neće da da odgovor na njegovo povampirenje, ono malo Srba u Hrvatskoj doživljava nove strahove.

Dok se sve to dešava, Andrej Plenković je u Banjaluci dočekan u najmanju ruku kao da je predsjednik Srbije. I ko god doš'o – dobro doš'o. Banjaluka jeste bila i uvijek će biti najotvoreniji grad u BiH. Ali je porazno da niko, baš niko od prisutnih na dočeku nije odreagovao kada je Plenković izgovarao „entitet Republika Srpska“, a tek što ga niko nije pitao o tom i takvom ustašluku koji danas imamo u Hrvatskoj.

Da se bude dobar domaćin ne znači da se bude bez kičme. Hrvatska ničim nije zaslužila tretman kakav ima u Banjaluci. Porazno je da nijedan političar nije Plenkoviću predložio da ode do spomenika u Drakuliću, da ne spomene sve šta su ustaše uradile u Banjaluci. Pošto izvinjenje nećemo dobiti nikad. Pa makar da ga odvedu do Hrama Hrista Spasitelja koji su ustaše do temelja sravnili. Mi smo ono što smo rušili i obnavljali, a dozvoljavamo da onima koji su nama rušili ne smijemo ni spomenuti njihova zlodjela.

Njegov ministar je pričao o nekakvom progonu desetine hiljada Hrvata iz Banjaluke, a iako je riječ o očiglednoj laži, izvinjenje nikada nije upućeno. Plenković se ne izvinjava ne zato što je težak na izvinjenju, nego zato što misli isto kao Gordan Grlić-Radman. Poklane Srbe ne vide, ali izmišljene prognane Hrvate će uvijek spominjati.

I opet na vidjelo izlazi njihova majstorska manipulacija da prikriju svoj ustašluk, a gdje će svu istoriju izvrnuti ruglu kako bi sebe predstavili kao žrtve.

Svaki Hrvat u Banjaluci treba da se osjeća kao u svom gradu, jer Banjaluka jeste grad svih ljudi. I neka hrvatski premijer i predstavnici Hrvatske dolaze da obiđu svoje sunarodnike u Banjaluci. Ali, za početak bi oni trebali dozvoliti srpskom predsjedniku da obiđe Jasenovac i Srbe u Hrvatskoj. I nikako ne trebaju biti dočekani onako kako su juče dočekani od strane našeg rukovodstva. I nikako ne mogu njihovi projekti biti prioritetniji od projekta Memorijalnog centra u Jasenovcu, podizanja Memorijalnog centra za Drakulić i svih projekata koji će podsjećati djecu na ustaške zločine nad Srbima.