Nisam ja više Mustafa, nego Bogoje

Kad je Milo Đukanović, deklarisani ateista, proklamovao ideju da njegova stranka krene u stvaranje „autokefalne crkve“, bio je to apsurd kakav nije viđen ni u moderno vrijeme. Bilo je nemoguće objasniti kako to stranka, pa još na čijem čelu je ateista, želi da stvori crkvu. Ipak, da primat najapsurdnije državolike tvorevine neko ne otme Bosni i Hercegovini, potrudio se ovih dana bivši reis Mustafa Cerić.

On je, naime, predložio da se „obnovi bosanska pravoslavna crkva“. Ako je onaj pokušaj otimanja pravoslavnih svetinja u Crnoj Gori bio tragičan, ovaj što predlaže bivši reis je u najmanju ruku komičan. Jer, kako bilo kome u svijetu objasniti da musliman, pa još i bivši islamski poglavar, želi da osniva pravoslavnu crkvu?

Razumljivo je ako se reis Mustafa Cerić našao u krizi identiteta i zapao u ćorsokak sa propagiranjem „tisuljetne historije“ bosanskog naroda, ali ako mu je proključala krv i ako već ima želju da postane pravoslavac (ili da se u pravoslavlje vrati), nema potrebe da osniva novu crkvu, jer već ima jednu svetu, sabornu i kanonsku – Srpsku pravoslavnu crkvu. Onu koja je u Bosni i Hercegovini otkad je i Bosne i Hercegovine.

Poznata je ona replika iz filma „Boj na Kosovu“, kada dotadašnji vidar Bogoje pod pritiskom nadolazeće osmanske sile uzima islam i postaje Mustafa. U ovom slučaju, čini se da Mustafa želi postati Bogoje. I više da ne ide u džamiju, nego u crkvu. Samo da ta crkva, ako kako može, ne bude srpska.

Kod Mustafe Cerića, međutim, nije riječ ni o vjeri, ni o crkvi, ni o duhovnosti. Ako je kod njega ikada išta imalo veze sa tim. Riječ je, kao i u većini slučajeva o politici. I to onoj najprizemnijoj i najjeftinijoj. O pokušaju da se ono što je sveto pretvori u alat za nacionalni inženjering. Kada ne uspijevaju izmišnjene konstrukcije i pored silne mašinerije upregnute da se stvori nekakav idenitet, onda se udara na institucije koje su preživjele vijekove, carstva, ratove i ideologije. A Srpska pravoslavna crkva bila je uvijek glavna prepreka za prekrajanje istorije.

Pravoslavlje u Bosni i Hercegovini nije prazan prostor, niti prekinuta nit koja čeka da je neko „obnovi“. Ona nije istorijska greška koju treba ispraviti. Ona je viševjekovni svjedok postojanja pravoslavlja koje je na ovim prostorima posadio još Sveti Sava. Iako ga žele predstaviti kao okupatora, Sveti Sava je ovdje bio jedini koji nije dolazio sa mačem, nego sa dobrom vjerom. Za razliku od onih čiju vjeru danas ispovjeda Mustafa Cerić.

Pravoslavlje u Bosni i Hercegovini nikome nije nametano. Srpska crkva ovdje ima svoj kontinuitet, svoje episkope, manastire, mučenike i svetitelje, svoju kanonsku strukturu. I zato smeta. Jer ne može biti pod kontrolom, jer se ne može prekrojiti ili ukinuti dekretom, niti uklopiti u bilo koji projekat novih ideniteta skrojenih za dnevnu upotrebu.

Zato ova ideja nije ni naivna, ni bezazlena, već provokativna. Ona vrijeđa razum, a pogotovo vjeru. Vrijeđa pravoslavce, ali ništa manje i muslimane, jer ih predstavlja kao ljude spremne da se poigravaju sa tuđom svetošću radi politike. A kad se jednom krene tim putem, ne postoji svetinja koja sutra neće biti dovedena u pitanje.

Za ime Boga Mustafa, Valahi Bogoje!