Od Petriča do Minića: Ministri, kvote i nacionalnost po potrebi

Republika Srpska je dobila novu Vladu. Istog premijera, Savu Minića, i nekoliko ministara iz prošlog saziva. A taj saziv radio je četiri mjeseca. I nije to ništa što već nije viđeno. I Gojko Kličković je jednom izabran dva puta, u samo pet mjeseci. Doduše, pod drugim okolnostima, jer su se u međuvremenu desili Opšti izbori te 1996.

Imali smo mi i s kraja prošle godine izbore, pa ćemo ih ponoviti za petnaestak dana jer je tako odlučio CIK. A to vam je tvorevina koja se malo izdigla i iznad Ustava i zakona, ali ako uzmemo u obzir sva razna nametanja po Izbornom zakonu, zakonima i Ustavu, ništa ne treba da čudi.

Nego, vratimo se na početak. U novu Vladu Save Minića stiglo je pet ministara, među kojima je Irena Ignjatović, učiteljica iz Doboja - po nacionalnosti Bošnjakinja. Izjasnila se tako na izborima 2014. godine. U CIK-u. Ako zanemarimo nespretno plasirano njeno saopštenje, važno je da javnost zna da je to bilo dovoljno i da do sada nije bilo potrebno nacionalnost dokazivati rodnim listom. Nacionalnost se ne dokazuje, stvar je ličnog izbora i ličnog osjećaja. I to tvrdi svih pet pravnika i političara, i političara-pravnika, sa kojima sam razgovarala.

Ako ćemo mak na konac, možemo se zapitati i kako su se ovdašnji, sadašnji Bošnjaci na funkcijama izjašnjavali po rođenju? Razumjećete! Čak se možemo prisjetiti kada je onomad HDZ-ov Nikola Lovrenović predlagao da se u ličnu kartu uvede dobrovoljni upis nacionalne pripadnosti. Kakav li je tada haos nastao u Predstavničkom domu. Očekivano.

Sasvim je druga priča kome smeta ili ne smeta da se za potrebe politike i pozicije izjasni kako hoće ili mu je to potrebno u tom momentu. Sasvim je druga priča i treba li to drugačije da se uredi. A treba.

Izjašnjavanje po potrebi rezultat je nametnute odluke o konstitutivnosti naroda, koju je pokrenuo, pa odlučio Ustavni sud BiH. Kako političari nisu mogli da se dogovore, uskočio je Volfgang Petrič 2002. godine i, kao visoki predstavnik, nametnuo tu odluku, odnosno amandmane na Ustav BiH.

U Vladi Dragana Mikerevića, PDP-ovog premijera, osvanulo je pet Bošnjaka i tri Hrvata. Ne mogu ni da zamislim šta bi se desilo da je u Vladi Save Minića ušao ministar iz SDA - tada ih je bilo nekoliko. I u nekim narednim.

Pokojni Omer Branković bio je jedan od omiljenih ministara, pamte to i novinari iz tog doba. Pade mi nešto na pamet. U tom dobu, i onom prije, ministri su bili ministri. O njihovim kompetencijama smo sudili nakon sto, pa i više dana. Ne unaprijed.

I nije sada niko izumio da ministar može biti ministar, a da mijenja resor. Jedan divan ministar, Dragan Šolaja iz Vlade Mladena Ivanića, kao ministar za borce, u Vladi Dragana Mikerevića osvanuo je kao ministar saobraćaja. A samo kad se sjetim kako je Milan Bogićević mislio da će biti ministar odbrane, ali ga je zapala privreda.

Jednostavno, izbor izvršne vlasti, ne samo u Srpskoj, uvijek je interesantan, konfuzan, zamršen. Stvar spekulacija, osporavanja, pregovaranja i čega sve ne još...

I kakva god ta Vlada Republike Srpske bila, o njenoj ustavnosti brine, i trebalo bi isključivo da brine, Ustavni sud Republike Srpske. Pa ću se ja opet sjetiti jedne Vlade, one Aleksandra Džombića. Osporena je jer su Bošnjaci smatrali da nisu adekvatno zastupljeni na šest ključnih pozicija u Srpskoj. I cijela je priča stigla do Ustavnog suda Republike Srpske. Utvrđeno je da problema nema i Džombić je zvanično proradio sa svojim kabinetom.

Ne znam zašto nam je i ko nametnuo Ustavni sud BiH, i to bez srpskih sudija, da nam odlučuje o ustavnosti izvršne vlasti. I ne znam zašto tako nešto uopšte ima podršku bilo koga iz Republike Srpske.