Ko zna na samouslužnu kasu, znaće i glasati

Na Opštim izborima u oktobru građani BiH prvi put će glasati uz pomoć izbornih tehnologija. Skeniraće se listići, mijenja se način glasanja, mijenjaju se pravila. Velika reforma, reklo bi se. Bar tako slušamo već mjesecima.

Samo što postoji jedan detalj. Niko se nije potrudio da objasni onima zbog kojih se izbori i održavaju – biračima.

Do izbora su ostala nešto više od dva mjeseca. Dovoljno vremena za ozbiljnu medijsku kampanju, televizijske spotove, simulacije glasanja, demonstracije po gradovima, društvene mreže, radio, bilborde. Dovoljno vremena da svaki građanin zna šta ga čeka kada stane pred glasačku kabinu.

Ali CIK BiH očigledno misli da je to nepotreban luksuz.

I nije problem samo u biračima. Novi sistem čeka i članove biračkih odbora. I posmatrače. I kandidate. I političke subjekte. Praktično sve aktere izbornog procesa. Svi će učiti usput. Kao da se ne radi o najvažnijem demokratskom procesu, nego o novoj aplikaciji koju ćemo “usput savladati”.

A ne polazimo baš od idealne osnove. Ni stari izborni sistem većina nije do kraja razumijela. “Ponjava” za Narodnu skupštinu godinama je bila noćna mora i za birače i za članove odbora. Koliko puta smo nakon izbora slušali rasprave šta jeste, a šta nije važeći listić? Koliko je ljudi glasalo po inerciji, bez stvarnog razumijevanja pravila?

Sada dolazi nova lekcija.

Nema više iksića. Boje se kružići. Nema više ni lakog traženja imena. Trebaće pamtiti brojeve kandidata i lista. Neko će reći – sitnica. Ali sitnice na izborima znaju odlučiti mandate.

Ljudi u BiH još nisu savladali samouslužne kase u u marketima, a CIK BiH očekuje da će bez problema savladati novi način glasanja. Preko noći. Valjda će se znanje prenositi vazduhom.

Posebno je neobično što upravo CIK BiH, nakon veoma sporne i mjesecima osporavane nabavke izbornih tehnologija, sada pokazuje gotovo potpunu inertnost kada je riječ o onome što bi morao biti njihov najvažniji posao – edukaciji javnosti. Ako već tvrde da nove tehnologije donose veću sigurnost i povjerenje u izborni proces, onda bi prvi korak morao biti da svaki građanin zna kako će izgledati glasanje. Ne dan prije izbora, nego sedmicama i mjesecima unaprijed.

Izlgeda da je najvažnije bilo kupiti opremu. Ne može se ni gost ispratiti praznih ruku. Ali šta će biti kada tu opremu prvi put treba koristiti?

Na svaku primjedbu da bi nove procedure mogle usporiti glasanje, iz CIK-a stiže umirujuća poruka da “vjeruju” kako se to neće desiti.

Lijepo je vjerovati. Ali institucije ne postoje da bi vjerovale. Postoje da bi planirale, predviđale i pripremale.

Jer ako 4. oktobra ispred biračkih mjesta budu redovi, ako članovi odbora budu objašnjavali ono što je CIK trebalo da objasni mjesecima ranije, ako birači budu zbunjeno gledali u nove listiće i skenere, onda to neće biti krivica građana.

To će biti cijena još jedne dobro poznate navike – da se najozbiljniji poslovi ostavljaju za posljednji trenutak, uz nadu da će se sve nekako samo od sebe riješiti.