DRŽITE „PEDRA“ – JOŠ JEDNA SLIČNOST PES-a SA DPS-om

Posljednja igra i prekogranična zabrana novinskim djelatnicima ne samo da djeluju, nego i fizički prelaze Badinterove granice, podsjetila me na narodnu frazu „Držite Pedra“. „Pedro“ je u tom izrazu dežurni krivac, osoba koja snosi odgovornost za sve naše neuspjehe, greške i probleme. Pri tome uopšte nije važno da li je on zaista kriv ili nije. Važno je da je neko proglašen „žrtvenim jarcem“, koji treba da zaštiti stvarne krivce i skrene pažnju javnosti sa pravih problema.

Tako smo ovih dana dobili dva „Pedra“ u liku dvojice novinskih djelatnika, koje su jedni olako proglasili „srbomrscima“, a drugi „montenegromrscima“. Ništa čudno, rekli bi Francuzi – déjà vu, odnosno već viđeno.

Nije bilo tako davno kada je DPS opasnost vidio u poznatim i priznatim, kako su ih nazivali, „terazijskim Crnogorcima“ – intelektualcima, sportistima, muzičarima, pa čak i sveštenicima. Nije bilo tako davno kada kao su se Milovi plašili akademika Matije Bećkovića, Dejana Mirovića, Čedomira Antića, Aleksandra Rakovića, Vlada Georgijeva, Beogradskog sindikata, Zvezdana Terzića, Ljubiše Tumbakovića i mnogih drugih. Svi oni su za Mila i njegove bili svojevrsni „Pedro“.

Ne zaboravimo ni čuvene višemjesečne zabrane gledanja beogradskih, da ne kažem srbijanskih, televizija poput Hepija i Pinka, koje su se drznule da u pojedinim emisijama, da se poslužim sportskim žargonom, malo oštrije startuju na nazovi protivnika.

Sve je to stalo padom DPS-a sa vlasti i navodnim odlaskom u političku penziju „gospodara“ Crne Gore Mila Đukanovića. Činilo se da su litije promijenile sve. Da, činilo se – sve do prije nekoliko dana, kada je iz Crne Gore stigao aber da se zabranjuje ulazak Draganu J. Vučićeviću, vlasniku i glavnom uredniku Informera, čija je televizija u posljednje vrijeme postala magnet za gledaoce i koja se, nema dileme, trudila da postane zaštitni medijski znak politike Aleksandra Vučića. Sa njegove tačke gledišta, svidjelo se to nekome ili ne, potpuno legalno.

Međutim, tu nije bio kraj. Uslijedio je nazovi reciprocitet, ili, kako bi narod rekao, „tuk na utuk“, pa je Srbija uvela zabranu jednom od urednika TV Vijesti, Petru Komneniću, koga dio Srba u Crnoj Gori već duže vrijeme smatra osobom koja im, blago rečeno, nije naklonjena. Zbog toga već izvjestan period političari koji se predstavljaju kao predstavnici srpskog naroda odbijaju da gostuju u njegovoj autorskoj emisiji.

U cijelu tu priču, koja je više politička nego medijska, nemušto se, a nije mu prvi put, uključio i aktuelni premijer Milojko Spajić. Najprije je kritikovao Dragana J. Vučićevića, a potom i Petra Komnenića, aludirajući upravo na činjenicu da njegovu emisiju sve češće izbjegavaju pojedini političari.

Rekao bih da je to bilo prilično nespretno miješanje premijera i njegovih savjetnika, koji nijesu imali dovoljno političke hrabrosti da se oglase povodom hapšenja i fizičkog maltretiranja crnogorskih državljana na Gazimestanu, za Vidovdan, od strane Kurtijeve policije. Svojim ćutanjem priključili su se i ćutanju ministra Ibrahimovića i Ministarstva vanjskih poslova, kao da nije riječ o njihovim državljanima, već o nekim tuđim ljudima.

Sve to djeluje kao smišljena politička igra koja bi, ne daj Bože, mogla da naudi našem evropskom putu ili predizbornom političkom ugledu pojedinih aktera. Podsjeća me na filma o Tri musketara i njihov poklič: „Svi za jednoga, jedan za sve.“

Pošto odavno živimo u zemlji čuda, ne bi me iznenadilo da se iza ovih najnovijih odluka o nepoželjnim medijskim radnicima krije nešto sasvim drugo.

Prva sumnja mi, ne znam zašto, pada na predstojeće ustavne promjene, za koje se predstavnici srpskog naroda zalažu, da ne kažem bore, već godinama, obećavajući svojim biračima srpski jezik, trobojku i dvojno državljanstvo. Pred parlament, međutim, dolaze ustavne promjene u kojima tih pitanja nema, iako bi se, na osnovu rezultata posljednjeg popisa, moglo očekivati da se nađu na dnevnom redu.

Umjesto toga, predložiće se isključivo ustavne promjene vezane za obaveze iz evropske agende. Ta agenda ne podrazumijeva uvažavanje rezultata popisa stanovništva, iako je upravo poštovanje volje građana jedna od osnovnih demokratskih vrijednosti kojima bi Evropska unija trebalo da teži.

Vidimo da su razgovori i ubjeđivanja poslanika već uveliko počeli, i to ne samo od strane gospodina Satlera.

Za sada je jedino jasno da DNP Milana Kneževića insistira da će glasati za ustavne promjene samo ukoliko se u njima nađu i identitetska pitanja srpskog naroda.

Interesantna je i poruka iz PES-a da ćemo sada vidjeti „ko je vjera, a ko nevjera“. Ne znam kome je ta poruka upućena i sa kojim pravom – da li opoziciji, prije svega DPS-u i URI, ili možda poslanicima parlamentarne većine: nezavisnim poslanicima, predstavnicima manjinskih naroda, Demokratama, Novoj srpskoj demokratiji ili čak sopstvenim poslanicima.

Iako na prvi pogled nije teško pogoditi kome je poruka namijenjena, izazov ostaje veliki, jer je potrebno obezbijediti dovoljan broj glasova. Vidjeli smo kako je prošla Podgorička skupština, ali vidimo i kako prolaze favoriti na svjetskim fudbalskim prvenstvima.

Zato ostaje pitanje da li je medijski „Pedro“ samo mamac ili, kako mi na moru kažemo, „nješka“, kako bi nešto drugo prošlo ispod radara. Odgovor ćemo vjerovatno dobiti već početkom naredne sedmice, kao i na pitanje da li je igra „štapa i šargarepe“, koju nudi evropska agenda, dovoljan mamac da ga političari zagrizu.

Perica Đaković