Stav

21.11.2026.

12:37

Daća za Dejton

Aleksandar Stojanović piše o 31. godišnjici Dejtona, razgradnji sporazuma i odluci Ustavnog suda BiH kojom se osporava pravo veta Srpske.

Aleksandar Stojanović, novinar i urednik portala Provjereno iz Banjaluke
Foto:Provjereno.info

Kada govorimo o Bosni i Hercegovini, uvijek trebamo početi i završiti raspravu sa činjenicom da se potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma obilježava samo u Republici Srpskoj. Tog dana potpisan je mir i okončan krvavi sukob. Za FBiH taj mir bio je „ludačka košulja“, za Republiku Srpsku je bio pobjeda. I tu završava svaka priča o tome ko je htio rat.

I baš zbog toga što je Srbima bio pobjeda, a Muslimanima ludačka košulja, već od prvog dana njegovog potpisivanja krenulo je sa njegovom razgradnjom, tumačenjem. Umjesto slova sporazuma izmišljen je neki duh koji je u vidu međunarodne zajednice izlazio kad god su Muslimani protrljali lampu. Ponovo je taj duh izašao iz lampe dan pred 31. godišnjicu potpisivanja Dejtonskog sporazuma – samo što danas, kad govorimo o godišnjici Dejtona, sve više liči na pomen ili daću pokojniku nego na obilježavanje živog sporazuma.

Od sporazuma na kraju i jeste ostavio samo duh i lijepa uspomena koja se pominje kao nad pokojnikom, jer je slovo iskaspljeno već u prvim godinama. Onog trenutka kada su izmišljenja „bosna ovlaštenja“ kojima se dalo svojstvo koje nikada nije trebalo da ima, Dejtonski sporazum postao je nadgrobni spomenik za međunarodno pravo. Nešto što je trebalo biti potvrda da se sukobi mogu riješiti diplomatijom pretvorilo se u svoju suprotnost. Epitaf je ispisala međunarodna zajednica. Paradoksalno, ista ona koja je bila najzaslužnija za taj sporazum.

Kada je to nasilje postalo degutantno, a BiH jedina država u svijetu u kojoj su se zadržali relikti afričkih kolonija, pristupilo se sofisticiranijim metodama, pa je nakaznu ulogu preuzeo Ustavni sud BiH. Ono što je ranije legalizovano „međunarodnim konsenzusom“, sada se pod plaštom zakonitosti radi kroz Ustavni sud BiH.

Kao jedna od rijetkih dejtonskih kategorija, Ustavni sud je trebao biti čuvar okvira koji je postavio Dejtonski sporazum. Umjesto toga, on je postao čuvar te lampe iz koje izlaze duhovi međunarodnog intervencionizma i političko-pravnog intervencionizma. Umjesto da čuva slovo Dejtonskog ustava, ova parapravna institucija – u kojoj sjede stranci, što nema nigdje na svijetu, a u kojoj danas nema Srba – ne samo da je tumačenjem „duha Dejtona“ već izašla iz svoje uloge, nego se postavila u ulogu ustavotvorca.

Posljednja odluka kojom se osporava veto srpskog člana Predsjedništva BiH, potvrđen dvotrećinskom većinom u Narodnoj skupštini Republike Srpske, pokazuje dokle je otišla ta pravno-politička samovolja. Ovdje nije riječ ni o kakvom rutinskom predmetu niti o pukom pravnom mišljenju – ovdje se direktno ruši sam supstrat BiH. Veto nije politički kapric, nego osnovni mehanizam zaštite, noseći stub i najjače pravo svakog konstitutivnog naroda. Kada se ta kočnica proglasi nevažećom, ne mijenja se samo jedna procedura, nego se izbija temelj ispod same ideje kompromisa i opstanka ovakve zajednice.

U čitavoj priči dodatno bode oči to što u samoj odluci nije najjasnije šta je tačno Ustavni sud BiH osporio – da li je veto navodno izašao iz predviđenog okvira, poput vanjske politike, ili je problem u navodnom zakašnjenju prilikom podnošenja. Kada se pravni argumenti takvog kalibra ostavljaju u sivoj zoni i nejasno formulišu, teško je povjerovati u slučajnost. Prije će biti da je suština u tome da se po prvi put pređe ta rubikonska crta i da se ospori pravo koje do sada niko nije smio da dira, kako bi se stvorio presedan za dalje razvlašćivanje Republike Srpske.

Trideset jednu godinu nakon Dejtona, rezultat zajedničkog djelovanja međunarodne zajednice i probošnjačkih institucija više je nego vidljiv: umjesto stabilne države dogovorenih pravila, dobilo se polje konstantnog nametanja, preglasavanja i pravnog inžinjeringa. Svaki pokušaj da se sačuva dejtonski balans proglašava se kočnicom, dok se kršenje osnovnih principa sporazuma pakuje pod „vladavinu prava“ ili „funkcionalnost“. U praksi, to je samo kontinuirani pritisak da se Republika Srpska svede na praznu ljušturu bez stvarnih mehanizama zaštite.

I baš zato što taj sud odlučuje bez Srba, uz prisustvo stranaca, objektivno gledano Republika Srpska bi trebala imenovati svoje sudije u taj sud – ako ništa drugo, onda zbog izdvojenog mišljenja tih sudija koje će ostati zabilježeno i osporavati ovakve odluke. I dobro je što će se pitanje njihovog imenovanja naći na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske.

Zato ova priča ne može imati nikakav drugi zaključak osim onog sa kojim je i počela: Dejtonski mirovni sporazum danas je u Sarajevu samo izgovor za novo prekrajanje i parastos onome što je potpisano, dok u Republici Srpskoj i dalje predstavlja dan kada je zaustavljen rat i odbranjen mir. I zato se godišnjica potpisivanja Dejtonskog sporazuma obilježava samo u Republici Srpskoj.

Pridružite se

Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici.

Provjereno.info