Narod je glasao, sad neka se izvini

Nebojša Vukanović odmah poslije objavljenih prvih rezultata opštih izbora građanima ljutito poručio: „Zaboravite moj broj telefona“. Uz razočaranje ishodom i optužbe za medijsku blokadu, stigla je i poruka da ga ubuduće ne zovu da im rješava privatne probleme, organizuje prevoz i pomaže oko liječenja. Tako je izborna noć dobila i obavještenje korisničkog servisa: podrška se ukida zbog nedovoljne podrške.

Razočaranje je razumljivo. Poslije kampanje, truda, nadanja i očekivanja niko nije dužan da pred kamerama izgleda kao da je upravo dobio vilu u Toskani. Ali između „razočaran sam rezultatom“ i „nemojte više da me zovete“ postoji prilična razlika. U prvom slučaju političar govori o sebi. U drugom ispostavlja račun građanima.

Vukanović ima pravo da bude umoran i da postavi granice svom angažmanu. Niko nije dužan da bude dežurna služba za sve tuđe nevolje. Međutim, kada se ukidanje pomoći saopšti kao odgovor na izborni rezultat, onda sva prethodna pomoć, htio on to ili ne, počinje da liči na avans. A građanin koji je mislio da je dobio podršku naknadno saznaje da je potpisao nešto sitnim slovima.

Tu počinje problem mnogo veći od jedne neprespavane noći. Ako se borite za društvo u kojem čovjek ne mora poznavati političara da bi stigao do ljekara, onda je cilj da vaš broj telefona jednog dana nikome ne treba. To bi bila pobjeda politike, čak i kada nije pobjeda kandidata.

Iz Ribnika je, u međuvremenu, stigla nešto složenija reklamacija na narod. Draženko Macanović, kandidat Pokreta „Sigurna Srpska“ za Narodnu skupštinu, prema objavljenim podacima dobio je 304 glasa u izbornoj jedinici, od toga 35 u Ribniku. U objavi naveo je da je u kampanju uložio oko 10.000 KM sopstvenog novca, podsjetio na svoj rad za zajednicu, a zatim sugrađanima predložio da u crkvama ikone zamijene slikama novčanica, jer je, po njegovoj ocjeni, novac njihov bog.

Od prebrojavanja glasova do preuređenja ikonostasa stiglo se, dakle, u jednom statusu.

Nije sporno da čovjeka zaboli kada sredina ne prepozna ono što smatra svojim doprinosom. Sporno je očekivanje da se svaki turnir, predstava ili humanitarna akcija na izborima moraju pretvoriti u lične glasove. Zajednica može biti zahvalna za jedno, a za poslanika izabrati drugog. Ta mogućnost nije fabrička greška demokratije.

Još je nezgodnije kada sopstveno ulaganje u kampanju postane argument protiv birača. Kampanja nema garantovan povrat sredstava. Nije oročena štednja, pa da poslije mjesec dana, uz glavnicu, legne i mandat.

Radovan Romanić, kandidat Ujedinjene Srpske i vlasnik „Petog Neplana“ u Omarskoj, nezadovoljstvo je usmjerio prema najbližima. U objavi se obratio rodbini, kumovima, prijateljima, komšijama i saradnicima, uz ocjenu: „Loši ste ljudi i ne želite dobro svom mjestu“. Prema tadašnjim izvještajima, osvojio je 711 glasova.

Ovdje se izborna analiza već preselila za slavski sto. Nema više procenata, programa i stranačke infrastrukture. Sad treba utvrditi ko je od kumova zakazao i koja grana porodičnog stabla nije ispunila plan.

Kumstvo, ipak, ne podrazumijeva bjanko punomoć za glasački listić. Možete čovjeku doći na slavu, čestitati rođendan i pozajmiti bušilicu, a da ga ne želite u Narodnoj skupštini. To nije raspad morala. To su različite kategorije odnosa.

Romanić je, prema naknadnom izvještaju, spornu objavu obrisao i potom zahvalio onima koji su mu ukazali povjerenje. To treba zabilježiti. Bolje je ispraviti ton nego nastaviti svađu s čitavim imenikom. Samo što brisanje statusa ima jedan tehnički nedostatak: ne briše tuđe snimke ekrana.

Sve ovo imalo je prethodnicu koju je bilo teško propustiti. Poslije poraza Igora Radojičića od Draška Stanivukovića na lokalnim izborima 2020. godine, Milorad Dodik najavljivao je obustavljanje republičkih investicija u Banjaluci i dovodio u pitanje nastavak subvencionisanja gradskog grijanja. Poraz stranačkog kandidata tako je postao povod za teške riječi stanovnicima najvećeg grada Srpske.

To je bila prilično očigledna lekcija o tome kako se ne prihvata izborni rezultat. Građani plate poreze, izađu na izbore, pa im se objasni da su uz pogrešnog kandidata možda izabrali i hladnije radijatore. Taj novac je na kraju stigao i nije bilo nikakvih blokada. Shvatio je i sam Dodik da riječi u afektu mogu biti pogrešne. A da je on naučio na svojim greškama, pokazuje i to da SNSD polako vraća Banjaluku. Ovi drugi, pak, nisu naučili ni na tuđim greškama.

Naravno, prijetnja uskraćivanjem javnog novca ima daleko veću težinu od uvrijeđenog statusa ili najave da se nećete javljati na telefon. Ali obrazac odnosa prema građaninu upadljivo je sličan: dok me podržavaš, razuman si i zaslužuješ pomoć; kada izabereš drugog, postaješ nezahvalan i sam si kriv za ono što te čeka.

Zato je posebno poražavajuće kada oni koji kritikuju takav odnos prema narodu, pri prvom ozbiljnom razočaranju, i sami počnu da ga preslišavaju. Od birača se traži politička hrabrost, ali mu se zamjera politička samostalnost. Smije da se suprotstavi svakome, osim očekivanjima onoga ko ga oslobađa.

Nijedan izborni rezultat ne čini građane nepogrešivim. Njihove odluke mogu se analizirati, osporavati i oštro kritikovati. Za sumnje u nepravilnosti treba ponuditi dokaze. Za sopstveni neuspjeh treba ponuditi nešto ozbiljnije od spiska svega što ste učinili za ljude koji vam sada, navodno, duguju funkciju.

Politička zrelost najbolje se vidi kada stigne rezultat koji niste naručili. Tada se pokaže da li ste tražili povjerenje ili očekivali poslušnost.

Ako već poslije izbora imate potrebu da promijenite narod, za početak promijenite saopštenje.