Birači „prekodrinci” u Srbiji: Šta kažu brojevi, a šta je pravi cilj?

Svaki novi izbori u Srbiji redovno ožive staru priču o „prekodrincima“ koji navodno prekrajaju izbornu volju građana. Izbori u Srbiji biće održani za manje od mjesec dana, a ova priča opet se povampirila i ulazi u fazu eskalacije. Ova retorika mahom počiva na neutemeljenim tvrdnjama, a nerijetko eskalira u poruke mržnje i netrpeljivost unutar istog naroda.

Ideolozi ove kampanje – koji ne dolaze nužno samo iz redova opozicije – suštinski ne mare za same izborne rezultate. Njihov primarni cilj je unošenje razdora među Srbima sa dvije strane Drine, što se lako može dokazati kroz nekoliko jednostavnih činjenica.

Prvo, objavljen je podatak da je za glasanje u Srbiji iz BiH registrovano oko 12.500 birača. Tu treba naglasiti da je mnogo onih koji žive u BiH, ali su iz Raške oblasti i po tom principu imaju državljanstvo Srbiji.

Međutim, taj broj sada je ovdje manje bitan, jer broj ljudi sa državljanstvom Srbije, upisanih u matične knjige, odnosno sa pravom glasa, je veći.

Egzaktan podatak ne postoji, ali se u javnosti najčešće licitira brojkom od 150.000 do 200.000 ljudi. Ovaj podatak je u startu nerelevantan jer obuhvata sve državljane, uključujući maloljetne, preminule, kao i one koji već fizički žive u Srbiji. Takođe, tu su i oni koji imaju državljanstvo, ali nisu upisani u matične knjige, pa ne mogu ostvariti pravo da glasaju (a njih nije malo).

Zato ćemo u nastavku morati pričati o hipotetičkim scenarijima.

Čak i da prihvatimo da postoji 150.000 aktivnih birača iz BiH, nemoguće je da na izbore izađu svi. Pretpostavimo li čak visoku izlaznost od 50 odsto, to je oko 75.000 glasača.

Teza o „prekodrincima“ podrazumijeva da svih 75.000 ljudi glasa isključivo za Aleksandra Vučića i SNS, što je teoretski potpuno nemoguće. S druge strane, na izborima u decembru 2023. godine, lista SNS-a osvojila je 1.781.701 glas – čak 881.251 glas više od drugoplasirane liste. Prosta matematika pokazuje da ni u najidealnijem scenariju glasovi iz Republike Srpske ne mogu odlučiti pobjednika. Čak i da su svi do jednog glasali za opoziciju, razlika u korist vladajuće stranke ostala bi veća od 800.000 glasova.

Istina, međutim, ovdje nije ni bitna. Priča o glasačima iz Srpske služi kao savršen alibi za političku nesposobnost, prebacujući fokus sa sopstvenih promašaja na „dežurne krivce“.

Što se tiče moralne dileme da li dijaspora treba da glasa, postoji jak argument da bi o lokalnoj vlasti trebalo da odlučuju isključivo oni koji tu svakodnevno žive.

No, posjedovanje dokumenata Srbije zakonski garantuje to pravo. Ukidanje stečenih građanskih prava bilo kome ne vodi ka boljem društvu. Zanimljivo bi bilo vidjeti da li bi kritičari bili jednako glasni kada bi ti isti glasači masovno podržali opozicione opcije ili studentsku listu.

Rasprava o ovim izbornim mehanizmima je besmislena jer pravo glasa proizilazi iz zakona. Ali čak i kada bismo ga osporili, vraćamo se na početak - ukupan broj tih birača manji je od populacije jedne beogradske opštine.

Na kraju krajeva, građani Republike Srpske u oktobru imaju svoje izbore i o svom jadu će se zabaviti, pa je teško i pomisliti da im je prekrajanje političke scene u Srbiji ikakav prioritet ili interesantna tema bilo kojem prosječnom biraču.