ŽEĐ

Ima dana kada čovjek shvati da je voda, zapravo luksuz. Ne mislim na onu flaširanu vodu sa planinskim izvorom na etiketi koju platiš kao da si kupio komad Alpa. Mislim na onu običnu dosadnu vodu iz česme za koju se valjda podrazumijeva da će poteći kada odvrneš pipu u dvadeset prvom vijeku.

Znate onu vodu koju popiješ kada si žedan, opereš ruke kada su prljave, istuširaš se kada ti je vruće i sipaš u lonac kada hoćeš da skuvaš supu.

E, upravo vam je ta voda ovih dana za dijelove Banjaluke i okolna naselja i sela postala luksuz. A, nekada je bila predizborno obećanje. Pa presušilo.

Ima vode na bazenu, ali nema u kućama. Pa tako u kuću imate besplatan ulaz bez vode, ali vam se zato nudi i besplatan ulaz na bazen u kojem je još uvijek nije nestalo. Što ne znači da neće. A i šta će vam voda u česmi kada možete džaba da se brčkate. Gradonačelnik Stanivukuvić se u međuvremenu kupa u političkom bazenu. I igra kolo. Doslovno.

Žedni narod gleda kako da napuni kante, a on za to vrijeme bezbrižno puni društvene mreže i predizborne galerije. Valjda je to nova gradska hidro politika. Ako već nema vode u crijevima ima je u politici.

Svi bi narod da prevedu žednog preko vode, koje nema. I to besplatno. Izbori samo što nisu. A pred izbore sve postaje besplatno. I ulaz na bazen, i osmijeh i zagrljaj i kadar i obilasci i dolasci.

Pa onda fotografija, pa jednokratna i dvokratna pomoć, razni paketići, asfalt, lampice, klupe... Pa vam političar dođe u kuću, uđe vam u porodicu, preko praga, pa pravo za sto.

Eto ga sa bakom, pa sa bebom i domaćinom, pa ga eto sa lopatom. Sve sa narodom. Samo još fali da počnu da vam otvaraju frižidere kad već iskaču iz njih, a ne bi to bilo loše baš da vide ima li osim njih još šta unutra.

Kažu političari narod treba sresti i treba ga zagrliti, narodu treba pomoći, treba mu obećati, treba mu i objasniti jer narod počesto ne razumije. Treba narodu dati. Samo nekako uvijek do izbornog dana.

Kao da sva ta obećanja i pomoći imaju rok trajanja. Kao jogurt. Otvoriti prije izbora i upotrijebiti do izbornog dana.

Poslije toga uglavnom se pokvari, ali šta će narod nagne onako ukiseljeno pa proguta. Pa nije se još niko od pokvarenog obećanja otrovao. A svi su žedni.

Žedni vlasti, žedni pobjede, žedni još jednog mandata, još jedne funkcije, žedni da budu oni koji dijele. Nije sporno što političari žele pobjedu, pa to im je posao. Svi bi da pobijede tako što će biraču prvo pokazati kako su mu pomogli, a onda se nadati da će ovaj zaboraviti da mu pomoć treba i kada prođu izbori. Zato sad svi pamet u glavu jer kreću obilaznice.

Od kuće do kuće, od vrata do vrata, od porodice do porodice pa samo škljocaju. To vam je politička verzija komunalnog servisa. Samo što se ne zna da li dolaze da riješe problem ili da ga fotografišu. Jer fotografija je vrlo važna. Ako nije objavljena kao da se nije ni desilo. Ko god negdje mrdne mora da se zna.

Ako je konačno otovreno nešto što je davno trebalo da bude otvoreno mora da se zna, ako je asfaltirano deset metara to treba da se snimi iz najmanje deset uglova. I naravno drona. Jer izbori vam, poštovani čitaoci, ne trpe neobjavljenu dobrotu, jer dobrota mora da ima kadar, mora da ima saopštenje i obavezno fotografiju.

I umalo da zaboravim status na mrežama. Pa vi onda i zaboravite da ste žedni od tog silnog šarenila i obećanja.

A, onda se na sve to desi pomračenje Sunca. Kao da je i ono reklo pa dosta je bilo.

Sklonilo se Sunce na nekoliko minuta. Samo ugasi svjetlo. Zavrne taj prirodni reflektor koji političarima obasjava lica namještenih osmijeha.

Skloni se Sunce samo da nas sve podsjeti kako sve uzimamo zdravo za gotovo. I Sunce i vodu i struju i česmu. Srećom, Sunce se vratilo, ali voda se i dalje ne vraća. I tu prestaje humor.

Nije baš smiješno kada čovjek u vlastitom gradu nema ono što bi trebalo da je osnovna civilizacijska potreba. Nije smiješno kada se narod snalazi, puni posude, čeka, zove, pita kada će voda. Nije smiješno kada grad organizuje besplatan ulaz na bazen, a ne može da organizuje da voda poteče iz česme. To bi najbolji satiričar ne bi smio da izmisli, jer bi mu rekli da pretjeruje. Nema vode, vruće je, eto, ajte na bazen.

Umalo da ih u svoju kuću ne pozva da se istuširaju kao paket uz fotografisanje ispred stepenica vile. Politika, kao što vidite, može sve. Da istovremeno budeš žedan i da ti ponude kupanje.

Zato će ovaj naredni mjesec biti mjesec velike političke žeđi.

Ima problema koji ne nestaju kada prođu izbori. Ima česmi koje čekaju da iz njih poteče voda.

Ne obećanje i saopštenje ni fotografija. Nego voda. Ona obična voda sa početka. Zato je ova politička žeđ veća od one fizičke. Nije narod žedan samo vode, žedan je odgovornosti i normalnosti. Žedan je narod sistema koji radi i kada nema izbora i pomoći koja ne dolazi sa rokom upotrebe. Žedni su i političara koji će doći u njihovu kuću i kada nema kamera i žedni su gradske vlasti koja neće igrati kolo dok nema vode.

I možda će na kraju baš ta žeđ biti najvažnija na izborima. Možda će birači i zaboraviti ko im je donio paket i asfaltirao sokak grleći ga pred kamerama, ali teško će zaboraviti ko ga je ostavio žednog.

Vlast nije spasilac na bazenu. Ima obavezu da napravi sistem u kome neće morati da se bira hoće li popiti čašu vode ili otići na besplatno kupanje. Opasno je kada je narod žedan, a još opasnije kada su političari. Njihova je žeđ mnogo opasnija.

Izbori uvijek pokažu ko će se znojan 'ladne vode napiti, a ko će se zagrcnuti. I naravno ko će koga žednog preko vode prevesti.

Ali ne, ne boje se političari kad je narod žedan vode. Boje se dana kada postane žedan promjene.