KORACI

Najteže je napraviti prvi korak, tako bar kažu. Svog prvog koraka teško da se iko može sjetiti.

U politici od tog prvog koraka, dokazano je, mnogo je teže sjetiti se svakog narednog pa još ga i objašnjavati.

Kako je krenula izborna sezona, svi su naprasno počeli o koracima. Neki su bome napravili i iskorak, dok je Draško Stanivuković po sopstvenom priznanju uzmakao. Tačnije napravio korake nazad, iako neuvjerljivo uvjerava javnost da su ti koraci nazad zapravo strateško kretanje unaprijed. Tako je Stanivuković objasnio svoje odustajanje od kandidature.

Korak nazad da bi se napravio korak naprijed. Pa i dva. Lijepo zvuči. Pravi motivacioni govor poželjan za društvene mreže. Samo što u politici nije baš svako povlačenje zalet, nekada je jednostavno samo povlačenje. Ali dobro.

Ako je jedan korak unazad dovoljan za dva unaprijed, onda bi opozicija po svim svojim uzmicanjima već odavno stigla pješke odakle je i krenula, ukrug. Na početak.

I dok javnost pokušava da izračuna geometriju tog političkog naprijed nazad koračnja, na crtu je iskoračio Marinko Božović. Nikakvo iznenađenje, nego čista politička matematika. Uopšte nije teško zaključiti čemu služi još jedan kandidat.

Nije baš ni svaki korak, ni iskorak napravljen da bi se stiglo do cilja. Neki koraci su upravo i napravljeni da neko drugi ne stigne. Ovaj kandidat ne napada glasove na koje računa vlast, nego napada glasove drugog opozicionog kandidata. Kažu jedinog pravog opozicionog, a to je Nebojša Vukanović. On i dalje broji korake od skupštinske klupe, pa kroz vrata do hola, a tu kilometražu izbacivanjem iz sale nabijaju mu koraci koje "po poslovniku" preduzima Nenad Stevandić dok mu broji lične. Ako vas sve na momente podsjeća i na korake u košarci niste daleko. Jedni postavljaju blokove, drugi odvlače igrača, jedan ostaje sam ispod koša, a lopta često ni ne stigne do obruča. Kad smo već kod košarke postoji jedno pravilo.

Nisam baš neki košarkaški stručnjak, ali znam toliko da se koraci sviraju onome ko ih napravi. Samo što se na ovom našem političkom terenu sudijska pištaljka slabo čuje. Dok se prebrojava ko je napravio dva, tri ili četiri koraka iskusni političko-košarkaški strateg Milorad Dodik sve ovo vrijeme stoji pored „aut linije“. Ali i dalje na parketu.

Nije kandidat, ali itekako diktira tempo igre. Odlučuje i dalje kada će se ubrzati igra, kada će se stati, ko ulazi u igru, a ko ostaje na klupi. Dok je protivnički tim mjesecima raspravljao ko će biti kapiten, Dodik je na tabli nacrtao narednu akciju. Paradoks je. Možda, ali samo za one koji politiku gledaju kroz liste i izborne plakate.

Oni malo iskusniji znaju da utakmicu često dobije trener, a ne igrači.

U međuvremenu su se nacrtale i prijavile liste. Pravi politički festival ega. Ima tu svega i svačega. Negdje slavlje jer su sve potegli da se uguraju na spisak, negdje muk jer ih na listi nema. Ima ih što su baš zamjerili što su prenisko na listi, a toliko su se pobogu dali. Mislili da su stub stranke, vjerovali da bez njih nema pobjede. I sad su uvrijeđenog dostojanstva, jer svi bi u prvih pet, ali neki ne bi trebalo da budu ni u 50. Tako su sebi u bradu mrmljali da u stranci nema demokratije, ali zato ima nepotizma, pa zamjeraju sinove i sestriće.

Zanimljivo kako se demokratija uvijek izgubi baš onog trenutka kada ponestane mjesta na listi. Do tog momenta sve je bilo idealno. A, onda krenu i greške u koracima. Jedni ulaze, drugi izlaze, osnivaju partije, prijete odavanjem strogo čuvanih stranačkih tajni. Sve to zarad mjesta na listi. I tako iz dana u dan. To su vam ti koraci. Jedan unaprijed, pa jedan unazad, pa jedan lijevo, pa desno dva.

Birači stoje na istom mjestu. Strategija je kako se dokopati onih koji se još nisu opredjelili za koji tim će navijati.

Jer teško da će bilo ko ove stare navijače prevući da zaokruže neki drugi tim. Glasačima i navijačima odavno ne trebaju politički igrači koji će im objašnjavati da je poraz zapravo pobjeda u najavi, niti filozofi koji će svako povlačenje proglasiti istorijskim iskorakom.

Trebaju im oni koji će konačno napraviti korak ka odgovornosti. Sve ostalo smo već gledali i uvijek se završi isto. Na semaforu se promijene imena timova, na parketu isti igrači. Publika, kao i svake sezone, plati kartu da gleda utakmicu na kojoj se najviše priča o koracima, najmanje korača naprijed, a onaj koji zapravo kontroliše ritam igre nije ni u zapisniku. Pa možda je to i najbolja definicija ove naše politike.

U zemlji u kojoj se svi kunu u korake naprijed, jedini koji zaista napreduju jesu oni koji su odavno naučili da se vlast ne osvaja praznim hodanjem nego baš tako što cijelu utakmicu natjeraš protivnika da pravi greške u koracima.

Ali nije ni stvar u tome ko je napravio korake, već samo ko još nije shvatio da se utakmica odavno ne igra, ne dobija i ne gubi pod obručem nego u glavama onih koji i dalje misle da je povlačenje taktika, a ne priznanje da ti je neko drugi diktirao svaki potez. Zato sljedeći put kada vam neko kaže da je napravio korak unazad kako bi krenuo naprijed pogledajte samo ko se u međuvremenu našao na cilju.

U ovoj našoj politici pobjednik nije uvijek onaj ko najbrže trči. Tu je, ne zaboravite, ključan onaj što navodi druge da cijelu utakmicu prave greške u koracima.

Kraj sudija svira u oktobru.

A, kraj se piše.