ZABRANjENO ŽALITI

Otišao je Ratko Mladić. I kako to već biva sa svim velikim balkanskim, ali ipak ponajviše srpskim mrtvima on je i više nego živ i politički i istorijski. Upalile su se svijeće, i tuga i inat i mržnja. Upalili su se jezici mržnje da nad‌jačaju one koji tuguju. Otvorili su se i stari rovovi izgleda nikada zatrpani. U Republici Srpskoj Mladić se ispraća kao komandant i junak, a preko nevidljive linije u Federaciji kipti bijes uz teške riječi pune mržnje i prijetnje krivičnim prijavama protiv svih onih koji su se usudili da javno izraze saučešće i žaljenje zbog smrti generala koji je komandovao Vojskom Republike Srpske čvrsto vjerujući da brani svoj narod od neprijatelja. Smrt izgleda ovde više nije privatna stvar, kao ni žaljenje. Moraš da imaš i zvanično odobrenje za emociju. Možeš da tuguješ ali ne za onim za kim ti osjećaš tugu nego samo za onim za kim neki tamo koji ispisuju zakone smatraju da imaš pravo. Možeš i da se sjećaš i da pališ svijeće ali samo onako kako je politički poželjno. Jer to se valjda zove posljednja faza demokratije, a to je sloboda govora ali sa spiskom dozvoljenih osjećanja. General Ratko Mladić zauvijek će biti za Republiku Srpsku komandant Vojske Republike Srpske , a za Federaciju i one koji su se potrudili da završi u Haškom kazamatu pravosnažno osuđeni ratni zliočinac i simbol najstrašnijeg zločina. Jedno je sudska presuda, posebno ako znamo kakav je sud presudio, a sasvim nešto drugo je ljudska reakcija na nečiju smrt. Pa možemo li, pobogu, napraviti razliku između toga. Očigledno ne može. Zabranjeno je žaliti generala Mladića. Ovd‌je se odavno ne traži samo da prihvatite hašku presudu već i da prihvatite propisanu emociju prema čovjeku koji je tu presudu dobio. Ako žališ eto ti krivične prijave, ako ćutiš nešto kriješ , ne smiješ, ako kažeš da je bio tvoj komandant relativizuješ, a ako ga nazoveš herojem veličaš. Ako kažeš ne daj bože da sve ono što je bio Ratko Mladić zavisi od različite političke i istorijske interpretacije onda si vjerovatno najgori od svih jer misliš svojom glavom. A, to se ovd‌je ne prašta . Federacija je još jednom pokazala kako može da bude jako složna ne oko ekonomije i reformi i korupcije nego oko ustanovljenog načina kako da se svako ko je izrazio žaljenje i saučešće zbog smrti Ratka Mladića prijavi. Tu je sloga neupitna jer za krivičnu prijavu uvijek se nađe energije . To su valjda oni koji se kunu u multietničku Bosnu pa se pretvore u tužioce tuđih emocija i to preko Suda BiH. Njihove emocije za „njihovim“ su valjda jedine ispravne i dozvoljene, a krivične prijave pišu jer je zabranjeno žaliti generala Mladića i to ih pišu instituciji kojoj se odavno prišila etiketa selektivnosti , političkih uticaja i različiih aršina . Pa sada treba da vjerujemo da će pravda proraditi zato što je neko napisao „ generale, počivaj u miru „ jer ga jedni smatraju herojem, a ovi drugi zločincem. I tako smo eto 30 godina poslije rata naučili apsolutno sve osim one najvažnije stvari da ne moramo da mrzimo mrtve da bismo poštovali žive. Ali mi i dalje živimo u ratu . Samo što su nam rovovi u političkim izjavama , na društvenim mrežama , teška artiljerija su komentari, a snajperi su tastature . Municija su i dalje majke, tuđa d‌jeca i tuđi mrtvi . Samo jedna strana , jer druga nije ista . Nije dovoljno crna marama , jer valjda imaju crnje. Dok novi rat bukti zbog smrti Ratka Mladića ima ono jedno pitanje koje bi trebalo da je mnogo neprijatnije: gd‌je su svi ostali i gd‌je su oni koji su činili zločine, a danas mirno šetaju , gd‌je je princip i gd‌je je ta čuvena univerzalna pravda koju ste kažete dočekali jer je umro Ratko Mladić . Ili je pravda rezevisana za naše, nikako za vaše. Pa kada govorimo o zločinima hajde da govorimo o svim zločinima, hajde da govorimo o svim žrtvama. Ako pričamo o odgovornosti neka onda ona ne bude nacionalni proizvod. Ne treba nama pravda koja će biti srpska, muslimanska i hrvatska već ona koja neće pitati ko je žrtva,a koje je nacionalnosti onaj ko je zločin počinio. U svakom drugom slučaju ne govorimo o pravdi nego o osveti. Licemjerno je zato to što zabranjujete žaljenje za Ratkom Mladićem . Ne možete zabraniti čovjeku da žali zbog smrti drugog čovjeka. To vam nije borba protiv negiranja zločina . Onog momenta kada ste počeli da određujete šta čovjek smije da osjeća onda ste zakoračili na vrlo opasan teren.

Ratko Mladić je otišao , ali njegovim odlaskom nije napisana istorija . Nije napisana sve dok svi ne budu imali pravo da žale i pravo da ćute i pravo da kažu.

Niko nema pravo da naredi drugom šta da osjeća i da mu zabrani . Jesmo li svi koji žale za Mladićem zločinci , a vi koji to osuđujete sveci. Onaj ko kaže da je zločin počinjen nad „njihovim“ strašan ,a nad „našim“ opravdan nije patriota. Taj je i dalje zarobljenik rata koji bi trebalo da je završen. Možda je teško prizanti ono najteže da se trideset godina poslije ne smijemo sjećati mrtvih , a da ne ubijamo žive. Pa ako već hoćete da zabranjujete hajde da zabranimo mržnju i selektivne žrtve , da zabranimo dvostruke aršine i da zabranimo da se žrtve mjere nacionalnošću počinoca. Hajde da zabranimo da se našoj d‌jeci ostavljaju naši rovovi .

Ratko Mladić je otišao . U vječnost i u istoriju. Ono što vi radite, baš vi gospodo što zabranjujete suze , pravite od njegove smrti novi rat .

Zabranjujete da se kaže : žao mi je čovjeka koji je umro. Bojim se da će uskoro za žaljenje biti potrebna dozvola nekog ministarstva za emocije i odsjeka za pravilno tugovanje , komisije za politički prihvatljivu žalost. A , sve ono što se moglo pročitati i čuti : krepan , zločinac, mesar to je valjda sve odobreno i dozvoljeno. To nije govor mržnje, to je politički stav .

Počivaj u miru, e to već mora pred tužioca . Možeš vrijeđati mrtvog čovjeka ali ne smiješ žaliti za njim . Logika je fascinantna.

Ratko Mladić je umro. Presuda nije .Nije ni sjećanje. Nije umrla potreba da se mrtvi koriste za svađe živih .

Ko će to pobijediti nakon Mladićeve smrti? Niko. Sve dok god budemo birali čiji zločin vidimo, čiju žrtvu pamtimo i za čijim mrtvim smijemo da žalimo mi nismo završili rat.

Samo smo promijenili uniformu .

Jer civilizacija počinje upravo tamo gd‌je prestaje potreba da se raduješ tuđoj smrti.

A , mnogi su još daleko od nje.