KOMPENZACIJA

Ima ta jedna riječ koja je u našoj politici odavno prestala da bude samo izborni mehanizam. To je kompenzacija. Na papiru sasvim legitimna kategorija izbornog sistema. U praksi za neke političare i mnogo više od toga. To vam je kao rezervni padobran. Politički pojas za spasavanje. Znate, kada decenijama sjedite u politici, promijenili ste pitaj Boga koliko funkcija, bar deset fotelja, bezbroj političkih faza , i ko zna koliko poltičkih uvjerenja dođe trenutak kada nije baš zgodno provjeravati koliko vas narod zaista želi na glasačkom listiću. Lakše je sebe staviti na kompenzacionu listu. To vam je, da vam objasnim najprostijim jezikom politički „ol inkluziv“. Tu ne morate baš mnogo da se dokazujete biračima. Ne morate da pobjeđujete tamo gd‌je vas ljudi poznaju . Dovoljno je da vaša stranka osvoji dovoljno glasova i evo vas opet. Eto mandata, hvala lijepo. Nema tu ni rizika ni onog neprijatnog pitanja koje izbjegavate da postavite sami sebi : koliko ja zapravo vrijedim na tržištu glasova. Jer kompenzacioni mandat upravo i jeste baš onako kako zvuči mandat koji se dod‌jeljuje kroz poseban mehanizam raspod‌jele , a kandidatima sa vrha kompenzacione liste može omogućiti prolazak u parlament. E, zato se oko kompenzacija vodi veća politička bitka nego oko mjesta koja su navodno izborna i pobjednička . Jer tamo gd‌je treba da se pobjedi vrlo je neizvjesno. A, tamo gd‌je treba biti kompenzovan zna se . Tako onda gledamo političare koji su na sceni dvadeset ili trideset godina kako pažljivo biraju gd‌je će staviti svoje ime. Oni se ne pitaju gd‌je mogu da pobijede nego gd‌je mogu da budu potpuno sigurni, A, to je priznaćete velika razlika . Nekada davno poltičari su željeli da budu nosioci lista zato što su vjerovali da imaju podršku , a danas žele da budu na vrhu kompenazcione liste upravo zato što više nisu sigurni da tu podršku imaju. Pitam se koliko bi njih uopšte prošlo da nema kompenzacije. Ne pitam koliko bi dobili funkcija , ni koliko bi puta bili na televizijama i održali pres konferencija . Pitam se samo koliko bi građana zaokružilo i obojilo kružić sa njihovim imenom. To vam je ona mala neprijatna matematika koju političari baš i ne vole . Jer televizijski, portalski i rejting na društvenim mrežama nije isto što i izborni rezultat, a funkcija nije isto što i popularnost, a stranačka moć nije isto što i lični glas . Kao što ni politička dugovječnost nije automatski dokaz političke vrijednosti.

Neko može da bude i trideset godina u politici i da mu najveći rezultat bude upravo to što je 30 godina u politici . To je već posebna vrsta političke dugovječnosti . Baš kao stari namještaj, ne znaš više ni čemu služi ali ti je nekako žao da ga izbaciš . I tako vam politička scena postaje svojevrstan dom zaštićenih politčkih vrsta. Jer dok se jedni trude da osvajaju mandate zaštićeni ih kompenzuju . Neki se godinama trude i nadaju da će ih partija kompenzovati zbog svega što su prethodnih godina za nju uradili . Pitate se gdje je tu onda birač? Pa tu je, gd‌je je i bio. Zaglavljen između glasačke kutije,skenera i političke matematike . Birač vam je taman toliko blizu da ga se treba sjetiti pred izbore, a dovoljno daleko da se poslije izbora može i zaboraviti . Kompenazciona lista je zapravo savršena metafora naše politike jer se u politici odavno mnogo stvari radi po principu kompenzacije. Neko izgubi izbore ali za to dobije funkciju dok neko izgubi podršku ali dobije poziciju. Ima i onih koji izgube partiju ali odmah dobiju drugu. Izgube neki i princip i obraz, izgube sve osim funkcije. I to je možda najvažnija kompenzacija. Nije ništa sporno što postoji taj mehanizam koji omogućava proporcionalnu raspod‌jelu mndata . Sve je po zakonu. Samo je malo sporno što se to pretvorilo u političke bunkere za ljude koji više ne žele da rizikuju susret sa stvarnim stanjem na terenu , ni sa građanima ni sa glasačima, ni sa sopstvenim rezultatom .

Nije isto kada na kompenzacionoj listi završi političar koji je partiji donio ogroman broj glasova ali je zbog izborne matematike ostao bez direktnog mandata i kada na njoj završi neko ko zna da bi na otvorenom političkom tržištu jedva prošao pored izbornog praga, a kamoli preko njega.

Prvenstveno mislim na one koji su decenijama u politici jer nakon toliko godina poltičkog života bilo bi pošteno da građani imaju pravo da kažu šta misle o njihovom radu. Bez kompenzacije i rezervnog izlaza . Jer ako ste dvadeset ili trideset godina na političkoj sceni, a i dalje vam treba kompenzacioni mehanizam da biste bili sigurni da će te ući u parlament onda možda nije pitanje samo kako je napravljen izborni sistem . Možda je pitanje kako ste vi napravili svoju poltičku karijeru, Neki su svoju čitavu poltičku karijeru proveli u kompenzaciji. Nekad ih kompenzovala stranka, pa onda koalicija, pa politička trgovina , nekad i okolnosti ili tuđa slabost. Kao da je čitav politički život jedna velika kompenzaciona lista a najveći politički strah pojedinih političara vrlo jednostavan da jednom moraju da budu brani bez kompenzacije. Bez rezervnog padobrana. Da stave svoje ime tamo gdje birač mora sam da ga pronađe. Da mandat ne dobiju samo zato što su dovoljno visoko na listi ili dovoljno dugo u stranci ili dovoljno korisni za partijsku matematiku nego zato što ih je neko stvarno želio zaokružiti. I tako je cijeli taj politički život jedna velika kompenzacija .

I nedostatak odgovora na najjednostavnije pitanje demokratije : da li biste prošli da vas birači zaista biraju. Koliko zaista vrijedite bez kompenzacije ? To pitanje ne postavlja izborni zakon nego birač . A birač za razliku od kompenazcine liste nema obavezu da bilo kog spašava . Jer poslije toliko godina u politici najveća kompenzacija više nije mandat nego činjenica da još imate priliku da se kandidujete . Sve ostalo ako ne možete dobiti od građana možda i nije mandat.

Već samo produžetak političkog roka trajanja.