RAZLAZ

Zavladala je epidemija masovnih političkih razlaza. Razlazi nisu zbog ideologije, ni zbog principa. Nisu ni zato što je neko konačno shvatio da „ovo više nema smisla“. Ma kakvi. Razlazi su jer misle da je vrijeme. Jer je zgodno. Jer je procjena.

Prvo razlaz u najvećoj kući. Kada neko napusti SNSD to nije odlazak. To vam je otprilike kao kad se odvoji komad namještaja i odluči da postane samostalna garnitura. Vlado Đajić, čovjek koji je godinama bio sistem u sistemu odlučuje se na razlaz, odlučuje se da bude sistem za sebe. Nije to razlaz, to je reorganizacija ličnog političkog prostora. Kažem, kao kada premjestite kauč i shvatite da ipak može i bez dnevne sobe.

Razlaz je i u PDP-u. Igor Crnadak se razilazi. On vrata dnevne sobe PDP-a nije zalupio nego je malo izašao, možda da se vrati drugačiji.

Osnivanje nove stranke tako je postalo nešto poput otvaranja novih kafića. Svi znaju da ih ima previše, ali svako vjeruje da baš taj njegov novi ima "dušu".

Tu je i još jedna posebna kategorija razlaza. Tu je Nebojša Vukanović. On se razišao sa svima. Sa partijama, sa nekadašnjim stranačkim kolegama, sa političkim saveznicima. I na kraju izgleda i sa samim sobom. Njegov politički put liči na razgovor pred ogladalom gd‌je ni refleksija više ne klimne glavom. Vukan nije opozicija vlasti, on je opozcija svemu uključujući sopstvene jučerašnje stavove.

Jedni se razilaze da bi osnovali nešto novo, a drugi se razilaze jer staro više ne može da izdrži njih. Neki odlaze jer im je tijesno i u sopstvenim ambicijama.

Najzanimljivije u cijeloj priči o razlazima nije što se razilaze. To je čak u nekim teroijama i zdravo. Najzanimljivije od svega je što se svi razilaze puni uvjerenja da baš oni nose istinu, moral i budućnost. Kao da su ideali koferi koje svako može da ponese sa sobom kada izlazi iz stranke.

A, zapravo je sve jedna velika seoba bez cilja. Političke partije postale su autobuske stanice: svako dolazi, malo sjedi, pa ode dalje uvjeren da baš on vozi u pravim smjeru ,

Razlazi zapravo nisu kraj. To je samo pod‌jela istog kolača na više tanjira. Više stranaka, više ega, ista glad. Jer se kod nas ne razilaze ideje. Razilaze se samo ljudi da bi se ponovo sreli na nekoj novoj pod‌jeli .

Ne razilazi se zbog principa nego zbog prostora. Ne dijeli se zbog ideja nego zbog funkcija. I svaki taj novi početak zapravo je stara priča u drugom pakovanju. Zato to nisu razlazi.

To je kruženje. Istih ljudi, istih ambicija istih obećanja oko naroda koji uporno stoji i broji razlaze.

I na kraju kada se sve sabere i oduzme nije problem što se oni razilaze, već što se nikad ne raziđu sa onim zbog čega su tu gd‌je jesu .

Sa sopstevenim sujetama i egom.

Tekst je gotov.

Šta da vam kažem drugo osim: ajmo razlaz!

Mirni.