PENZIJA

Penzija u ovoj zemlji i našoj Republici odavno nije kraj radnog vijeka. Srećnicima je početak nove funkcije. Ima tu neke patološke i perverzne logike: što više haosa napraviš dok radiš, to te sigurnije čeka fotelja kada "odeš". Ne u penziju, nego u savjetnike, odbore, komisije, upravne i nadzorne svemire gdje plata ne pita za godište, nego za lojalnost, ali i nezajažljivu potrebu tih istih srećnika da umjesto da uživaju igrajući šah i šaltajuću TV kanale moraju da se uhljebe i da grebu po svim relevantnim vratima kako bi se smjestili na doživotnu funkciju.

Kažu da će poslije opštih izbora u penziju i Kristijan Šmit. Nelegalno došao, nelegalno i odlazi, sve je zaokruženo. Ostaje kao loše poglavlje koje niko nije tražio, ali su ga svi čitali. I sada kada se ta knjiga zatvori, ostaće fusnote: odluke bez potpisa, potpisi bez legitimiteta. Kako penzija nije kod nas stvarna kategorija za neke, možda i njemu ovi što su ga slijepo slušali i priznavali ponude mjesto savjetnika. I oni su se svojevremeno voljeli proglašavati za pobjednike i legalne predsjednike, iako to nigdje nije pisalo. Baš kao Šmit.

Kod nas se, kažem vam, sa funkcije ne ide u penziju nego u savjetnike. Jer šta će čovjek bez funkcije? Kako da živi bez telefona koji više ne zvoni, a zvonio je stalno kada je trebalo nešto da se "završi". Kako bez službenog vozača, bez službenog auta, bez službene... To jednostavno ne može.

Penzija je, izgleda, samo za obične ljude. Kako se to voli reći, za običnog malog čovjeka. Penzionera. To vam je za one koji su radili 40 godina, pa sada biraju između lijekova i grijanja. Za one koji ne znaju šta je savjetnički ugovor, ali i te kako dobro znaju koliko košta hljeb. Za one koji su penziju zaradili, a nisu je dobili kao produžetak mandata.

Valjalo bi dobrom broju političara u penziju. I zbog godina i zbog potrošenosti. Svaka partija ih ima. I tačno se vide i znaju. Jer postoji trenutak kada više ne vodiš politiku, nego ona vodi tebe. Kada više ne nudiš rješenja, nego samo recikliraš rečenice koje si čuo od Šefa. Ali taj trenutak oni ne priznaju iako ga prepoznaju.

Opozicija je tek posebna priča. Oni kao da su se već penzionisali, samo im to niko izgleda nije javio. Tišina, odsustvo energije, povremena iskakanja i pokušaji koji uglavnom završe neslavno. Stalno na klupi. Ko penzioneri. Sjede i čekaju da se vlast umori pa da se onda probude. Zapravo, oni čekaju jednu penziju da se spasu. Čekaju da Dodik ode u penziju, ali im je problem što on nema namjeru. Čekaju i neki koji nisu iz opozicije, nego iz koalicije. Ali oni su se ovih dana sobom zabavili.

I dok svi kalkulišu ko će kad i gdje, jedini koji zaista žive penziju su oni koji je najmanje osjećaju kao odmor. Oni su odradili svoj život pa sada sabiraju sitno. Njima penzija nije funkcija. Nije strategija ni rezervna pozicija. I zato je možda i najveća ironija što se riječ "penzija" najviše zloupotrebljava tamo gdje je najmanje ima.

Pravi odlazak u penziju, dragi bivši direktori, savjetnici, ministri i foteljaši, znači stati. Prepustiti mjesto. Priznati da je vrijeme za neke nove generacije. Ali kod nas slabo odlaze. Samo se premještaju.

Zato kada sljedeći put čujete da neki direktor, stranački funkcioner, ministar ide u penziju, ne pitajte gdje odlazi.

Pitajte gdje se vraća.