KAD NA VRBI RODI GREŠKA

Postoji nešto dirljivo u toj našoj kolektivnoj potrebi da grešku prvo negiramo, pa je zatim branimo, pa tek onda, ako baš moramo, i priznamo. Kao da priznanje ima veću političku težinu od same greške. Kao da je veći grijeh pogriješiti, nego nešto iz greške naučiti.
Televizijski razgovor, kako su ga krstili oni koji su ga osmislili, bio je upravo to: javna demonstracija grešaka, ali i vještine da se one upakuju u nešto što liči na pobjedu. Na osnovu svog 27 dugog bavljenja poslom u medijima nagledala sam se svega i svačega i svakoga, pa tako ću vam reći da je na prvu Draško Stanivuković bio direktniji i energičniji i u svom prepoznatljivom stilu, između političkog performansa i rijaliti programa, nadigrao Savu Minića u dinamici i u opštem utisku, u onome što publika danas najviše voli: brz odgovor i još bržu emociju. Premijer Minić izvukao je tu i tamo ono što Stanivuković nema - advokatsku preciznost. Ne političku, nego pravničku. Hladnu i odmjerenu i baš zato opasnu. Jer dok je Draško igrao na aplauz, Minić je igrao na zapisnik. I tu stižemo do prve greške. Greška opozicije je što misli da je politika igrokaz i performans. Greška vlasti je što misli da je politika sudnica.

Narod misli, ali nema pravo na žalbu. Bar ne do sljedećih izbora.
U međuvremenu, dok se odigravao igrokaz nazvan TV razgovor, paralelno se vodio još jedan, i to na Tviteru. Između Dodika i Stanivukovića. Slikom na sliku. Zanimljiviji od onog na ekranu. Tu nema moderatora, nema vremena za repliku, nema pravila. Samo karakteri. Ili ih ima ili nema. Jednog tvita više nema. Kao da nikad nije ni postojao. Nestao je, ali ko je trebao - pročitao je. I to je greška. Riječi ispisane i izgovorene se ne mogu obrisati. Baš su zauvijek tamo gdje su poslane. Kao i greške.

I nisu greške samo na ekranima i mrežama. Greške su, kao što ste mogli vidjeti, poštovani čitaoci, i uz Vrbas. Vrlo precizne, motornom pilom odrezane. Greška, kaže tako gradonačelnik. Vrbe koje su rasle bez stranačke knjižice, bez budžetske stavke, bez konferencije za medije, nestale su u sekundi. Stanivuković je rekao: greška.
I to je možda njegov najpolitičkiji potez od svih. Jer priznati grešku u zemlji gdje se greške baštine kao dio folklora gotovo je subverzivno. Možda prizna još koju. A ima ih na pretek. Tako je na vrbi rodila greška. Posječena, pa priznata. Za jedne ekocid, za neke druge urbanizam, za one treće još jedna prilika za političko potkusurivanje i naslove.
Vrbe su svakako žalosne, baš kao i ova greška koju je na sebe primio Draško Stanivuković. Tako mu je sjaj slavodobitničkog ponašanja nakon TV razgovora pomućen.

A šta je sve ovo vrijeme radila javnost, zatrpana TV razgovorima, Tviter ratovima i žalosnim vrbama? Pa i ona je pravila greške. Javnost je birala stranu, utrkujući se da objasni narodu ko je zapravo pobijedio. Draško jer je bio glasniji. Savo jer je bio precizniji. Dodik jer je obrisao tvit, ili možda vrbe jer su jednom natjerale političara koji za sebe misli da je nepogrešiv da prizna grešku. Neke greške se ne praštaju, posebno ako se ponavljaju. O tome bi trebalo da razmisle svi, a najviše oni koji ih odluče priznati.
Šta nam je ostalo na kraju ove sedmice, pitate? Prazna obala Vrbasa i pun studio riječi koje će biti zaboravljene kao svako čudo nakon tri dana. Nema političke vrbe da se pod njom sakrije istina, ni hlada da se pod njim rashladi politička sujeta. Ostali su samo panjevi kao spomenici odlukama donesenim na brzinu i branjenim do besmisla. Grožđe svakako na vrbi ne bi rodilo. Ono je odavno presušilo i na lozi političkih obećanja. Nije stiglo ni da sazri, ubrano je zeleno, podijeljeno podobnim i prodato kao uspjeh.
Zato, kada se sljedeći put bude nadvikivao u studiju, neka začas zaćuti i pogleda prema Vrbasu, tamo gdje su nekad bile vrbe. Tamo gdje je danas najtačnija slika njegove politike.
Kad se posiječe i posljednje drvo i usvoje svi regulacioni planovi na toj čistini, ogoljenoj do kraja, više neće biti nikoga da glumi pobjednika. Samo greške. I narod koji ih plaća.
Nema ni vrbe da zaplače. Samo goli panjevi. Nema ni hlada za narod, ali ima dovoljno čistine da sve greške konačno izađu na sunce. I nije problem što ste pogriješili, problem je što se od grešaka pravi sistem. Zato nema ni vrbe ni grožđa. Samo panj da narod sjedne i čeka.
Da neko ponovo prizna grešku i da na nekoj novoj žalosnoj vrbi koja izraste rodi grožđe.