MOSTOVI

Banjaluka je ovih dana dobila specijalnu epizodu prvorazrednog političkog spektakla. U režiji dva sina. Dva juniora iz loze seniora čija prezimena zna cijeli svijet. Jedan iz Amerike, drugi domaći. Jedan nosi prezime koje otvara i zatvara vrata širom svijeta, a drugi prezime koje u Republici Srpskoj otvara, pa recimo, baš sva vrata. Na scenu su stupili juniori. I to je u raznim krugovima prepoznato kao veliki problem. Problem je i to što su se našli baš u Banjaluci. Čak je i Bakir Izetbegović koji je nedavno „upozorio„ da će se nešto desiti u Banjaluci nevoljko priznao da bi bilo dobro da je Tramp Junior došao i u Sarajevo. Oni kojima dolazak Trampa mlađeg u režiji Dodika mlađeg smeta izgleda se prave da ne razumiju poruku. A, poruka je vrlo jednostavna: politika se odavno preselila iz institucija u krvne loze. I nije to više stvar ideologije nego genetike. Sarajevo je tugovalo. Kao da je neko ugasio svjetlo u hodniku u kojem su se godinama osjećali sigurno. Odlazak njihovog starog američkog zaštitnika kojeg je Tramp poslao u penziju još je vijest koju tamo očito niko nije stigao da prihvati. I dok se u Banjaluci dočekuje Tramp Junior , tamo se i dalje prepričava kako je sve nekada bilo. Nostalgija za onim nekadašnjim njima naklonjenim Amerikancima ih ubi. Nije se baš previše ni u Srbiji u medijskim i političkim krugovima pričalo o dolasku Trampa Juniora u Republiku Srpsku. I tamo se neki i dalje mršte na sve što nema odobrenje, pečat i potpis. Navikli se da uvijek budu centar pa im ponekad teško pada svaka scena u kojoj nisu u glavnoj ulozi. A, svijet nezahvalan kakav jeste ne pita za sujetu nego za interes. Opozicija je ovd‌je uglavnom rovarila i tragala za nekim računom koji je navodno neko platio Trampu Junioru kako bi došao u Banjaluku, ali nisu ga pronašli. Dok su Juniori šetali crvenim tepihom, opozicija i razni poznavaoci prilika udarali su po tastaturi u naletu inspiracije da minimiziraju i obesmisle dolazak Trampa Mlađeg u Banjaluku i to na poziv Dodika Mlađeg.

Izgleda da ne shvataju da ovo nije priča o d‌jeci . Ovo je priča o vremenu u kojem su ta d‌jeca ili ako hoćete sinovi Trampa i Dodika poslala signal. Gd‌je dolaze i s kim se rukuju. Vjetrovi se mijenjaju.

Neki ih osjete na vrijeme, neki tek kada im raznesu krov.

Republika Srpska, očigledno je, pokušava da raširi jedra. Da li će zaploviti ili se nasukati to je možda pitanje za one koji kažu da znaju kuda idu i gdje je vode. Mi za to vrijeme gledamo juniore kako uče zanat na terenu koji su im pripremili seniori. Jer i politika je, poštovani čitaoci, porodično naslijeđe. Vremena se mijenjaju i jasno je da se grade neki novi mostovi . Ne od betona nego od poruka. Pa ko ih svati. Dolazak Trampovog sina u Banjaluku nikako nije bio turistički obilazak kako bi to neki rado prikazali. To je bio signal . Dovoljno glasan za one koji znaju da slušaju . Most između Republike Srpske i Amerike ne otvara se makazama i crvenom vrpcom nego kontaktima, imenima i pravim trenutkom. Za ovaj trenutak potrudili su se juniori ili ako već hoćete sinovi. Takvi mostovi se možda ne vide na mapi ali se itekako bilježe na nekim vrlo važnim mjestima . I možete se smijati tome, možete ga zvati simbolikom bez težine ali u ovom vremenu simbolika je ono što ostaje kada odu kamere. Zato i jeste negodovanje Sarajeva jer ne vole tamo gledati mostove koji se grade bez njihove kontrole. Još je teže priznati da se pravci više ne određuju na starim raskrsnicama . Tuga za starim saveznicima ne gradi nove mostove već samo produžava stare zablude.

Mostovi se valjda grade da bi se ljudi spajali , mada smo ovih dana bili svjedoci jednom koji je političare razdvojio, i na fotografiji i u praksi .

O istorijskom otvaranju mosta u Česmi pričalo se gotovo kao i o dolasku Trampa u Banjaluku. Beton, armatura, sve kako treba . Spojio obale skratio put, olakšao život onima koji su ga predugo čekali. I taman kada smo pomislili evo mosta koji će služiti svima ispostavi se da je mnogo važnije ko će stajati na kojoj strani nego kuda će narod prolaziti . Gradonačelnik uvrijeđen kao da mu je most lično nešto skrivio nije htio da stoji pored Dodika i Minića . Nije stvar u prostoru. Prostora na mostu uvijek ima. Stvar je u političkom inatu koji je po običaju uži od svake trake. I tako smo dobili most koji spaja ljude i političare koji se ne mogu i neće spojiti ni na dva metra razmaka.

I tu je možda suština. Baš u ovom mostu „lokalnog karaktera“. Most u Česmi će ostati . Ljudi će ga koristiti, živjeti , hodati i prelaziti sa jedne strane na drugu. A, politički mostovi „globalnog karaktera“ oni se grade ili propuštaju u sekundi.

Dodik mlađi je sviđalo se to nekome ili ne odlučio da pređe neki novi most sve sa Trampom mlađim. Nije čekao ni dozvolu ni saglasnost. Nije ga bilo ni briga ko će se i hoće li se neko naljutiti. Jer u politci kao i na mostu najgore je stajati i praviti se da si prinicipijelan dok te svi zaobilaze. Mostovi uvijek ostanu, ljudi prolaze, a oni koji nisu znali da ih pređu stoje tamo gd‌je su i bili, na pogrešnoj obali .

Samo što tada više nema nikoga da im maše sa druge strane .

Ovaj put okeana.