KA(O)NDIDATI

Kandidati za oktobarske izbore niču kao gljive poslije kiše, samo što ovdje kiša nikad ne prestaje, a sunce se pojavljuje uglavnom u predizbornim spotovima. Između vlasti i opozicije narod se uglavnom trudi da ne ubere otrovnu gljivu koja prečesto liči na jestivu. Kod nas kandidatura više nije politički čin. To je stanje svijesti. Ne moraš imati program, ni podršku, ni ozbiljnu infrastrukturu. Dovoljno je da imaš ogledalo i malo samopouzadanja da u njemu vidiš predsjednika. Opozcija je odlučila da napravi ono što joj najbolje ide od ruke, a to je raskol. Jer zašto imati jednog kandidata kad možeš imati tri, četiri ili cijeli album sa sličicama ambicija. Duplikata koliko god hoćeš, a album i dalje prazan.

Draško Stanivuković, vječni mladić politike, neumorni trkač kroz sopstvenu političku sudbinu i samoproglašeni maratonac protiv sistema već se vidi u predsjedničkoj fotelji. Debelo je zakoračio u kampanju prije nego je iko rekao da je počela. Nimalo stidljivo ni oprezno nego onako punim plućima kao da je već položio zakletvu pred ogledalom. Ima energiju, vidljivost i instinkt za političkim preživljavanjem. Sve on to ima. Ali ima i nešto što njegovi opozicioni partneri, pa i stranačke kolege, tradicionalno ne podnose, a to je dominacija.

I brzina. A, u opoziciji brzina nije vrlina nego nekima i ozbiljna prijetnja. Tako je to u opozicionim krugovima. Čim se neko izdigne odmah se pojavi neko drugi da ga prizemlji. Čim neko krene naprijed ostali mu postavljaju nogu.

U ovom slučaju Branko Blanuša. Čovjek koji od kanidature ne odustaje i to ne u onom romantičnom smislu upornosti, nego u onom balkanskom: ne dam pa makar svi izgubili. Njegova kandidatura nije politička strategija, nego tvrdoglavi podsjetnik da svako ima pravo da izgubi, ali pod svojim uslovima.

Dok Draško gradi kampanju, Blanuša gradi inat. A, između njih opozicioni partneri koji se ponašaju kao porodica na svadbi gd‌je se svi smješkaju na zajedničkoj fotografiji, a iza kulisa dijele imovinu i uvrede.

Iz redova SDS-a i PDP-a nekada stubova "opozicione nade" pojedini su u otvorenom klinču sa Stanivukovićevim pokretom, ali i sa samima sobom.

Savezništva pucaju brže nego predizborna obećanja. Optužbe, podmetanja, šaputanja po kuloarima, sve je tu.

Pa i neke nove partije na vidiku. Jedino nema onog što bi trebalo da bude suština njihovog zajedničkog djelovanja , nema dogovora.

Opozicija kod nas ima jednu fascinantnu osobinu. Više se boji međusobnih poraza nego poraza od vlasti.

U međuvremenu ptičice koje su doletjele preko vode cvrkuću da neki Stanivukovića žele da vide kao kanidata za srpskog člana Predsjedništva sve to uz blagi vjetar koji duva iz političkih krugova koji se ne biraju u Republici Srpskoj.

Neki to vide kao strateški potez , neki kao politički eksperiment, a oni ponajbolje upućeni kao još jedan dokaz da se ovdje neke kandidature ne utvrđuju nego nagađaju.

Dok opozicija ratuje sama sa sobom, vlast trlja ruke. Ali ne baš previše opušteno. Jer koliko god da je opozicija razjedinjena Stanivuković se nameće kao realno jedini koji im može uzdrmati temelje. I tu dolazimo do paradoksa. Vlast koja čvrsto vjeruje u novu pobjedu i ne dovodi u pitanje da bi joj iko mogao uzdrmati temelje nema mnogo igrača koji mogu stati Stranivukoviću na crtu. Osim jednog, neprikosnovenog. Milorada Dodika. Svi ostali d‌jeluju kao sparing bez težine. I vlast je toga itekako svjesna. Zato se čini se i ne žuri da baci karte na sto. Neki su na testu i to smo vid‌jeli. Neki se tek spremaju za testiranje.

Ponekad je najbolja taktika pustiti protivnika da se sam posvađa, podijeli i oslabi.

A, sukobi?

Pa ima ih na sve strane. Vlast optužuje opozciju za nesposobnost, opozicija optužuje vlast za korupciju i tako godinama i unedogled. Osim što imamo i nove momente. Opozicija optužuje opoziciju. Kao pokvarena ploča koja svira istu pjesmu decenijama.

Ka(o)ndidati se množe, ali se liderstvo ne rađa.

Ambicije rastu, ali ih odgovornost ne prati. I zato nije pitanje ko će biti kandidat - nego ima li koga da bude lider.

Bez toga izbori nisu izbor. To je samo još jedan krug u koje će se isti ljudi boriti za vlast. Kada se politika svede na lične ambicije onda izbori nisu takmičenja ideja nego sudar ega.

I tu nema pobjednika.

Samo preživjeli .