POŠTARI

Jedan poštar iz Hercegovine, tačnije iz Čapljine, ovih dana postao je regionalna zvijezda. Ne zato što je uredno uručio pošiljke, nego zato što je, prema navodima policije i medija, između 50 i 60 penzija ostalo neisplaćeno u trenutku njegovog nestanka, a trag je vodio sve od Mostara preko Sarajeva i Turske do Bangkoka.

U međuvremenu, na društvenim mrežama pojavila se fotografija poštara sa jedne egzotične destinacije u društvu još egzotičnije d‌jevojke, sve dok je za njim tragala policija. Autentičnost te fotografije, koja je bila ključni trag, doduše, nije službeno potvrđena, ali dijeljena je po mrežama brzinom munje, sve uz velike simpatije prema poštaru. Poštar je na kraju ove filmske priče uhapšen na Bijači zbog utaje. Ubrzo i pušten uz kako je rekao gorko kajanje. Neki bi rekli da je scenarista ove istinite priče pretjerao, ali nije. Najbolji dio ove priče je da dok je policija tragala za poštarom, a penzioneri čekali penzije, na internetu su njegovi fanovi predložili da se pokrene akcija i da se skupe pare za poštara osumnjičenog da je pobjegao sa parama namijenjenim za penzije. Prema nekim medijskim izvještajima, u jednom trenutku bilo je, tako kažu, prikupljeno skoro 2000 evra.

I dok su se tako svi zabavljali poštarom, meni je nešto drugo palo na pamet. Koliko mi „poštara“ svakodnevno gledamo. Samo što ne putuju baš svi u Bangkok. Neki putuju na izbore, policija ih ne zaustavlja na granici, a uvijek ih prate kamere. Ti i takvi „poštari“ se slikaju na bilbordima, na predizbornim skupovima, a za razliku od ovog našeg poštara, svoje pošiljke uredno dostavljaju prije izbora. Poslije izbora pošiljke im se uglavnom zagube.

Predizborna kampanja je u stvari jedna velika pošta, a svaki kandidat ima svoju kovertu adresiranu na birače. U kovertama pišu najljepša pisma u kojima se obećava bolji život, istorijska pobjeda, nikad veće plate i penzije, velika ulaganja, stop korupciji. Neke koverte su i prazne, a u njima su samo slogani. Takav je narod, može godinama čekati pošiljku koja ne dolazi, ali poštara ne daju i ne mijenjaju. Gleda narod te političke poštare kao i ovog nesretnika iz Bangkoka u avionima, u luksuznim hotelima, na zimovanjima i na jahtama.

Gleda njihove velelepne vile i po posljednjoj modi uređene „penthause“ i stanove trocifrene kvadrature. Gleda narod te neke „naše poštare“ u skupim automobilima, fotografije sa egzotičnih destinacija, pa kad sabira i oduzima, nikako se taj poštarski život ne uklapa u platu koju zarađuju. Neki politički „poštari“ postali su vlasnici svega o čemu su prije politike mogli samo da sanjaju. Plata je tada bila pristojna, imovina skromna, prihodi uredno prijavljeni, a onda odjednom, kao onaj naš poštar sa početka, odjednom život na visokoj nozi.

Matematika je to, ona politička. Ona se ne uči ni u školi ni na fakultetu, osim na onom za koji neki plate da ga završe preko noći, a diplomu donese neki lažni poštar. Političkih poštara koje gledamo ima svuda, i u vlasti i u opoziciji. Za sada ih policija još ne traži. A, doći će vrijeme pa hoće. Zato mi je, poštovani čitaoci, ovaj slučaj sa poštarom zanimljiv mnogo više od jedne bizarne vijesti iz crne hronike.

Taj poštar mi nekako dođe kao ogledalo, samo je pitanje šta u tom ogledalu želimo da vidimo. Jednog običnog čovjeka koji je, prema sumnjama istražnih organa, uzeo pare koje nisu njegove i otišao u Bangkok ili stanje svijesti sistema u kojem se na takvu priču čak pokrene akcija prikupljanja novca jer je, eto, nekom jako simpatično što je poštar maznuo tuđe penzije. Pa kažu, neka je, svi kradu. Ako narod zaista odluči da predloži da se skupljaju pare za nekoga ko je ukrao tuđe penzije, e onda nije problem u ovom poštaru i svim ovim političkim poštarima o kojima pričam.

Problem je i u nama i u našoj fascinaciji prevarantima koji su se snašli. U tom balkanskom divljenju ljudima koji su maznuli pare, možda i vaše, jer im se ukazala prilika, a za to nisu i po svemu sudeći i neće odgovarati. Dok god se „politički poštari“, lopovi, doživljavaju kao mangupi, a pošten čovjek kao budala, poštari će biti najmanji problem. Sezona političkih poštara nikada ne prolazi. Oni i dalje dostavljaju nove slogane, nova i stara lica, i uglavnom stare priče u novim pakovanjima. Narod će kao i uvijek stajati ispred sandučeta i čekati da im stigne bolji život, pravda, da stignu investicije i da se otvore nova radna mjesta. Da stigne sve što im je obećano. I gledaće slike. Slike onih kojima je preko noći sve postalo dostupno, a običnom, kako se kaže, malom čovjeku, preko noći postalo nedostižno.

Zato, narednih dana, kada ugledate političare na plakatima, gledajte na njih baš kao na pošiljku: pogledajte adresu, pogledajte ko šalje i šta šalje i, što je najvažnije, ima li šta u koverti. Predizborni poštari uveliko su na terenu. Mi i dalje potpisujemo prijem pošiljke, ali često ne provjerimo šta nam nose.

Zato, prije nego zaokružimo svog „poštara“, zavirite prvo u šta nosi u torbi.

Poštar možda uvijek zvoni dvaput u filmu, ali vi priliku da izaberete onog „političkog poštara“ što će vam u naredne 4 godine donositi sve imate jednom.