(MAL)TRETIRANjE

Kažu da je politika umijeće mogućeg. Rekla bih i nemogućeg. Politika je, poštovani čitaoci, ovdje odavno evoluirala u umijeće maltretiranja i tretiranja i sebe i drugih, a često i zdravog razuma.

Baš o tom treriranju i maltretiranju oglasio se i Viktor Orban, snažnom i prijateljskom porukom i sa govornice glasno rekao da je Milorad Dodik pretrpio takvo maltretiranje da bi mnogi drugi za mnogo manje doživjeli potpuni kolaps. Odavno su tu stvari potpuno jasne kako i koga Mađarska tretira, a i ko koga maltretira. I kada je svima možda i d‌jelovalo da će kod nas da nastupi totalni kolaps zbog raznoraznih (mal)tretiranja, to je bio uvod u novo poglavlje. Ovdje se jasno je od pritiska ne puca, nego izgleda jača. Što veći pritisak to jača otpornost. Ili bar potreba da se to tako predstavi.

U sklopu geopolitičkih i međunarodnih (mal)tretiranja pozabavili su se razni teorijama legitimiteta. Tako je Savo Minić treći put dobio šansu da bude prvi jer dvaput podnesena ostavka bila je uvertira za treći potpuno legitiman mandat. Takoreći legiTRIman. I nije to nikakvo maltretiranje, ni Save Minića, ni nove/stare vlade. To vam je tretiranje onih koji su svakoj do sada izabranoj vladi osporavali legitimitet. Pokušali su i ovoj trećoj, ali zbog neobavještenosti im je posao propao. Promaklo im je da je sjednica Vijeća naroda održana.

Ako još kome nije jasno treća Vlada Save Minića je potpuno legiTRImna. Jer kada se dovoljno puta ponovi procedura, ona zapravo postaje princip. Neki će to nazvati institucionalnom akrobatikom, ali da je tačka uspješno izvedena mora se priznati. I ako zatreba i opet će kažu. Jer takvo tretiranje je odgovor na maltretiranje. Neke procedure postoje da se ponavljaju. Pa ko više izdrži (mal)tretiranje.

Na (mal)tretiranje se opet požalio i gradonačelnik Draško Stanivuković. Opet su ga do gole kože pretresli i istrkeljisali na hrvatskoj granici baš kada se zaputio na turneju po Velikoj Britaniji. Granice odavno nisu linije na karti, nego mjesta gdje politika i te kako voli da pokaže mišiće. Da pokaže kako se ko (mal)tretira. Uprkos tom neugodnim iskustvu i traumi ipak je Stanivuković bezbjedno stigao na svoje odredište, jer šta je lokalna borba bez međunarodne adrese. Treba čuti i vid‌jeti nove stvari i poslikati arhitekturu pa tako pun novih ideja nastaviti baviti se njima, a ne stvarnim i svaki dan sve vidljivijim rupama u koje tone Banjaluka suncem okupana i okićena njegovim tviter i instagram statusima. Tako se (mal)tretiraju građani i potencijalni birači. Da ne zaboravim, najavio je Mađarsku za sljedeću stanicu. Pa da napiše: stigao sam.

Jedni prelaze granice, drugi linije pristojnosti i bezobrazluka preko svake mjere.

Tako je u Sarajevu jedan federalni novinar odlučio da politički i javni diskurs, kako se to voli reći, obogati opasnim i ozbiljnim etiketama pa su tako Sanja Vulić i Milorad Kojić nazvani četnicima.

Čemu sada to (mal)tretiranje? Valjda kada nemaš argument onda u džepu uvijek imaš etiketu ili uvredu pa je frljacneš tako kad ti padne klapna. A uvreda ili etiketa znamo najjeftiniji je oblik analize. To je ono pravo balkansko maltretiranje riječima, titulama, funkcijama. I svi igraju igru ko će koga prije proglasiti nečim što zvuči dovoljno opasno i dovoljno odvratno da zamijeni činjenice.

I tako zbog raznih (mal)tretiranja dođemo do različitih paradoksa: jedni su žrtve pritiska ali iako je pritisak jači oni nisu slabiji, druge stalno smjenjuju, ali oni nisu smijenjeni. I sve je legitimno.

I legiTRImno.

Možda je baš tu suština . Nije ništa čudno što nas tako (mal)tretiraju . Problem je što su neki počeli to da nazivaju normalnim. Što su na takvo (mal)tretiranje oguglali pa im to sve izgleda kao redovno stanje, a ne kao alarm . Ako maltretiranje postane standard, a legitimitet karikatura onda više nije pitanje ko će i da li će izdržati pritisak nego ko će prvi priznati da takav sistem nije normalan i da mu se treba iskeziti u lice i pokazati zube. To više nije ni ironično ni duhovito nego opasna stvar . Nije najveći problem što su neki pristali da ih tako (mal)tretiraju već što su pristali i da budu nijema publika sopstvenog poniženja.

U ovoj sedmici čuli smo i vid‌jeli baš dosta .

Milorad Dodik, kako to reče Viktor Orban, simbol je izdržljivosti , Savo Minić preko dvije ostavke stigao je do trećeg mandata savršene legit(r)imnosti , Draško Stanivuković prelazio je granice uz manje incidente na prelazima kao da skuplja političke suvenire.

Ono što nikako ne bi trebalo da napreduje je naša toleranicija na raznorazna (mal)tretrianja. To je najopasnije.

Ako narod počne da se navikava na apusrd niko više i ne mora da ga opravdava. Kad (mal)tretiranja raznih „visokih i niskih“ prihvatite kao svakodnevicu onda to više ne izaziva bijes nego ravnodušnost . A ravnodušnost je savršen teren za svaku vrstu manipulacije.

Zato sve odavno nije pitanje politike nego kičme. Jer neko ko sve može da proguta na kraju proguta samog sebe. A, nisu svi isti. Neki pucaju pod pritiskom, neki se povuku, neki se prodaju za komfor.

Milorad Dodik igrao je drugu igru sviđalo se to kome ili ne . Ne zato što je bezgrešan nego je odlučio da ne pristane na vječno maltretiranje. I baš zbog toga na „nekim mjestima“ je nastao kolaps.

Ali ne i ovd‌je.