SILA BEZ KILA

Ima li neko da se još nije oglasio? Jeste li svi završili? I oni što imaju kila i oni što nemaju. I oni što misle da su neka sila. I naravno i neizbježna sedma sila. Nije dugo trebalo da se iz verbalnog rata pređe u audio dokumentarac. Svi su secirali, preslušavali, tumačili i raščlanjivali šta su Milorad Dodik i Bakir Izetbegović mislili kada su rekli šta su rekli. Jesu li se posvađali slučajno ili namjerno i zašto baš sada?

I otkuda Bakiru drskost da pominje silu kada pominje Milu. Postoje, naravno izjave koje izazovu reakciju, postoje i one koje izazovu skandal. A, postoje i one koje neko ispljune ili zafrljacne kao kamen pa koga pogodi. Takva je i ova Bakirova da Milorada Dodika treba sa političke scene ukloloniti silom. Ne izborima ni argumentima ni političkom borbom nego silom. Ta riječ od pet slova i teret od nekoliko decenija balkanskog lonca. U normalnim demokratijama politički protivnici se pobjeđuju, u uređenim društvima se smjenjuju, u pravnim državama se i procesuiraju ako su krivi. Samo u političkim močvarama poput ove bosanskohercegovačke počinje priča o uklanjanju. I to silom .

Da se ne lažemo čuli smo i gore i pa nije ni neko iznenađenje što je rečeno. Problem je što je rečeno tako lako, da Dodika treba ukoniti silom. Ako ćemo iskreno već je jednom silom i uklonjen sa mjesta predsjednika, kao da se ne radi o čovjeku koji predstavlja volju hiljada i hiljada birača. Da je kojim slučajem Dodik izjavio da Bakira treba ukolniti silom region bi vjerovatno već bio u vanrednom stanju. Medijskom i ko zna još kakvom. Analitičari bi analizirali, ambasade bi izražavale duboku zabrinutost, a dežurni čuvari demokratije držali bi lekcije o evropskim vrijednostima. Ovako smo dobili standardnu domaću disciplinu, a to je objašnjavanje kako nije mislio ono što je rekao nego ono što je kasnije objasnio da je mislio. Publika naviknuta na političke prevodioce više ni sama ne zna da li da vjeruje svojim ušima ili tumačenjima svih uključenih ovaj novi rat izjavama.

Dvojica političara koji se godinama predtsavljaju kao dva nespojiva svijeta. Dva univerzuma. A, onda završe jedan kod drugog u telefonu.

Nakon razgovora Dodik je rekao da je bilo neprijatno, dok se Bakiru učinilo da je Dodik bio nervozan.

Dodik se smijao, mada Bakir kaže da nije. I tako je naša svekolika javnost dobila najskuplju psihološku analizu jednog telefonskog razgovora u svojoj novijoj istoriji. Baš kada se tviter rat zahuktao uslijedio je potpuni obrt. Telefonski razgovor u eteru. Javnosti je serviran snimak telefonskog okršaja dva politička veterana. Lično Bakir i lično Dodik.

Tako je javnost mogla da čuje ono što je do tog trenutka slušala kroz filtere stranačkih glasnika i saopštenja. I evo šta smo saznali. Da je ta sila bez kila. Da među njima nema ni grama "političke ljubavi" ali ni grama iznenađenja. Nakon svih bombastičnih analiza iz snimka se ne čuje nikakav preplašeni Dodik, nikakvo povlačenje. Čuje se čovjek koji traži objašnjenje za ono što je izgovoreno. Jer ako nekome poručite da ga treba ukloniti sa političke scene pa još dodate i silom teško je glumiti da je problem u tonu razgovora.

Jer Dodik i Bakir već godinama funkcionišu kao politički partneri u sukobu. Jedan drugom su najveći protivnici i jedan drugom počesto su bili i saveznici. Kada jednom padne rejting drugi ga podigne. Kada jednom ponestane tema ovaj drugi se pojavi.

Kada jednom ponestane neprijatelja drugi uskoči da mu bude neprijatelj. Ali jedan je sila, jedan nema kila. Zato vam i kažem sila bez kila. Dodikova i Bakirova priča je kao sijalica koja treperi. Nikako da se ugasi. Zato je ova cijela priča mnogo veća od jednog telefosnkog razgovora i mnogo veća od jednog tvita. Ona govori o stanju politike koja je odavno prestala da nudi konkretna rješenja pa se dala u proizvodnju neprijatelja. Jer lakše je pričati o Dodiku i Bakiru nego o ekonomiji i reformama i brojati političke protivnike nego sabirati rezultate. Kada nestane rezultata i kila onda na scenu stupaju teške riječi.

Optužbe, dramatične poruke i nezaobilazna prijetnja silom. Ali ima jedan problem sa silom. Sila nikada nije dokaz snage. Sila je gotovo uvijek priznanje nemoći kada politika ostane bez ideje. Kada lider poput Bakira ostane bez odgovora, pa priziva silu i obračune.

Sila bez kila. Puno galame i tobože velikih riječi, a premalo političke težine da ljutog mu protivnika Dodika pobijedi u političkom ringu. Ali nema kila. Koliko god se međusobno optuživali, snimali i prozivali jedna stvar ostaje nepobitna. Milorada Dodika neće silom ukolniti Bakir Izetbegović kao što ni Bakira Izetbegovića nije mogao ukoniti Milorad Dodik .To mogu jedino građani na izborima. U tišini glasačke kabine. Bez sile, bez prijetnji i bez velikih patriotskih predstava. Sve ostalo je politika za publiku.

A, demokratija nije sila. Bar ne ova bez kila. Mada su nam ovdje često silu prodavali kao demokratiju. Demokratija je sa kilama ili bez njih prihvatanje činjenice da i onaj koga ne podnosite ima pravo da ga narod bira.

Onog trenutka kada počnete da propagirate da nekoga treba ukloniti umjesto pobijediti niste pokazali da je on slab već upravo suprotno. Pokazali ste koliko ste izgubili vjeru u sopstvenu snagu. I zato cijela ova priča oko Dodika i Bakira neće ostati upamćena po tome ko se smijao, a ko je bio nervozan i ko je kome šta rekao "preko žice".

Ostaće upamćena po onoj riječi od koje je sve počelo. Po sili. U ovom slučaju bez kila. A istorija nas uporno uči isto: ko vjeruje u narod traži izbore, ko vjeruje u argumente traži raspravu, a ko vjeruje u silu već je izgubio ono najvažnije, vjeru da može da pobijedi.

Postoji samo jedna sila koja zaista vrijedi. To je narodna volja .

Sve ostalo je slabost prerušena u snagu. Sila bez kila.