IZ ČIKAGA "MOJI"

Nije važno šta ti kaže svijet. Važno je, izgleda, šta ti kaže komšiluk. A naš komšiluk, opšte je poznato, uvijek zna bolje. Čak i kad ne zna gdje je Čikago na karti, zna da nagrada koju je tamo dobio Milorad Dodik ne valja. Pa kako bi valjala?

Dodik u Americi? Na Univerzitetu? Ne uklapa se to nikako u uredno posloženu sliku svijeta u kojoj je o njemu sve unaprijed objašnjeno, napisano, presuđeno i zapakovano.

I onda kreće već viđeno.

Pojavljuju se stručnjaci opšte prakse za američke univerzitete. Oni koji nisu otišli dalje od aerodroma, ali znaju tačno koliko vrijedi i koliko ne vrijedi svaka nagrada preko okeana. Jedni galame da je to beznačajno priznanje, drugi da je plaćeno i kupljeno, treći da univerzitet nije „pravi“, a ima onih koji pošteno priznaju da za njega nikad nisu ni čuli, pa samim tim, valjda, i ne postoji.

U toj i takvoj slici Dodik može biti samo ono što su o njemu već odlučili da jeste. Ni manje ni više. A, ponajmanje nagrađen.

Urgentno kreće operacija minimiziranja. Federalni političari i mediji, uz asistenciju pojedinih iz Srbije, kao da su dobili isti zadatak: objasniti narodu i radoznaloj javnosti da priznanje zapravo nije ništa. Da univerzitet „Džadson“ zapravo nije univerzitet. Da nagrada nije nagrada. Jer ako slučajno priznaš da jeste, onda moraš da priznaš nešto mnogo nezgodnije: da svijet više nije baš tako jednodimenzionalan kako ga crtaju po televizijama i raznoraznim medijima. Ali dobro, mediji rade svoj posao. Ili ono što misle da im je posao. Mnogo je ipak zanimljiviji bio pokušaj „odgovora sa terena“.

Danonoćni pozivi na proteste, dramatične najave, patriotski tonovi i prava moralna uzbuna. Društvene mreže odlučnije nego ikada. Reklo bi se – biće gužva. Ne bi ni gužvica. Nego šačica ljudi. Ta je šačica došla da pokaže „otpor“. Šačica danima skupljanih trebalo je da, valjda, pošalje poruku Americi, Republici Srpskoj, Dodiku, svijetu i polusvijetu.

Više je to ličilo na porodično okupljanje nego na politički protest. Toliko ih se skupi kada se rodbina posvađa oko međe, a ne kad se, navodno, brani država im Bosna i to u Americi. Gdje su samo nestali svi ti digitalni ratnici, pitam se. Onda smo dobili objašnjenje: nije bitan broj, važna je poruka. Naravno da nije bitan broj kad ga nema.

Ako je poruka bila da između tastature i stvarnosti postoji ozbiljan jaz, onda je stigla baš jasno i glasno.

Suština, međutim, nije ni nagrada ni priznanje, ni Univerzitet ni Čikago. Problem je Milorad Dodik.

Tačnije, činjenica da je, uprkos svim silama i pokušajima da se svede na jednu dimenziju, on opet izašao iz tog okvira. Možeš ga kritikovati. I treba kada ima razloga. Možeš se sa njim ne slagati. I to je legitimno. Ali kada počneš negirati ono što se faktički desilo, onda ne govoriš o njemu, nego o sebi. Ko god da si. Govoriš o neodoljivoj potrebi da tu realnost prilagodiš vlastitom narativu.

Jer lakše je reći da nagrada nije bitna nego objasniti kako neko koga godinama pokušavaš politički izolovati dobija priznanje u zemlji koju često koristiš kao argument protiv njega. Lakše je ismijavati događaj nego priznati da ti se ne uklapa u priču. Lakše je skupiti šačicu ljudi da tvrdiš da je to princip nego priznati da nemaš snage za više.

To je naš omiljeni sport zvani kolektivno zavaravanje. U njemu smo svjetski prvaci. Bez konkurencije. Bez medalje, doduše, ali sa punim uvjerenjem da su svi drugi u krivu.

Možda bi za promjenu trebalo da se postavi jedno jednostavno pitanje: ako je sve to iz Čikaga toliko nevažno, zašto se toliko trudite da objasnite da nije važno?

Istina je obično jednostavnija nego što želimo da priznamo. I nije očito problem što je Dodik dobio nagradu. Problem je što je dobio nešto što mu, po mišljenju kritičara, nije smjelo pripasti.

Zato se ne vodi borba protiv činjenica, nego protiv njihovog značenja. A činjenice znaju da budu nezgodne. Ne nestaju kada ih ignorišeš. Ne nestaju kada ih ismijavaš. I ne mogu se svesti na onu šačicu okupljenih koji bi da te činjenice ponište.

Zato iz Čikaga, ili ako vam je draže „iz Čikaga moji“, stiže upravo najjednostavnija lekcija.

Možeš osporavati koliko god hoćeš i liderstvo i demokratiju i žrtvu. Možeš osporiti i napor i vjeru i borbu. I demokratske principe. Možeš, imaš pravo. Ali ima nešto posebno u tom našem odnosu prema bilo kojem tuđem uspjehu. Nije važno ni šta se desilo, ni gdje se desilo, ni ko je tu bio prisutan, i sada i nekad prije. Važno je samo kako će se to umanjiti, prepakovati, izvrnuti i prevesti na jezik te kolektivne utjehe. Plaćeno je. Kupljeno je. Dogovoreno je. Jer ne daj Bože da se prizna da je nešto uspjelo.

I za kraj, pozdravi! Koji?

Iz Čikaga, moji.