Šmit tražio izvršenje protivpravnih odluka

Sporne odluke Kristijana Šmita iz jula 2023. godine, a zbog čijeg se neizvršavanja traži odgovornost predsjednika Dodika i direktora Lukića, su protivdejtonske, protivustavne i nezakonite tj. u potpunosti su protivpravne, pa bi i njihovo izvršavanje bilo protivpravno. Shodno tome, krivično djelo bi činio onaj ko ih izvršava, a ne onaj ko ih ne izvršava.

Obje sporne odluke: “obustavljaju zakonodavni postupak donošenja zakona” (čl. 1. st. 1. obje odluke); sve akte i proceduralne korake donesene odnosno okončane u okviru zakonodavnog postupka donošenja zakona, uključujući i njihovo izglasavanje, proglašavaju ništavnim ab initio i utvrđuju da oni ne proizvode pravno dejstvo (čl. 1. st. 2. obje odluke); objavljuju da zakoni neće stupiti na snagu (čl. 1. st. 3. obje odluke); objavljuju da su svi nadležni organi i službene osobe dužni obustaviti donošenje akata i druge radnje koje omogućavaju stupanje na snagu i objavljivanje zakona (čl. 2. obje odluke); radnje suprotne donesenim odlukama kvalifikuju kao krivično djelo (čl. 3. obje odluke); objavljuju da će donesene odluke imati prvenstvo u odnosu na nekonzistentne odredbe Ustava Republike Srpske, bilo kog postojećeg ili budućeg zakona, propisa ili akta, te da se odluke direktno primjenjuju i nije potrebna dodatna radnja radi obezbjeđivanja njhovog pravnog dejstva (čl. 4. obje odluke); te da stupaju na snagu odmah po objavljivanju na internetskoj stranici ohr.int i da se objavljuju u službenim glasnicima BiH i Republike Srpske (čl. 5. obje odluke).

Sud BiH dužan je da izvrši uvid u propise kako bi utvrdio da li je Kristijan Šmit visoki predstavnik i da li predstavljajući se kao visoki predstavnik ima nadležnost da donese odluke kakve je donio, te da li bi optuženi Dodik i Lukić, da nisu postupili kako su postupili, zapravo bili izvršioci krivičnog djela (“Napad na ustavno uređenje” iz čl. 278. Krivičnog zakonika Republike Srpske) zbog toga što bi izvršili protivpravne odluke koje je Šmit donio.

Čitav tim pravnih stručnjaka u više puta ponovljenom čitanju Dejtonskog mirovnog sporazuma, posebno Aneksa 10. i Aneksa 4. (Ustav BiH) tog Sporazuma, Ustava Republike Srpske, tzv. bonskih ovlašćenja (poglavlje XI Bonske deklaracije, 1997. g. koje se odnosi na visokog predstavnika) i drugih rezolucija Savjeta bezbjednosti UN koje se odnose na nadležnosti visokih predstavnika, nigdje nije pronašao nadležnosti visokog predstavnika kojima bi mu bilo omogućeno da donese odluke kakve je donio. Visoki predstavnik, prosto rečeno, ne može uticati zakonodavni postupak, a tzv. bonska ovlašćenja ga jedino povezuju sa odlukama Predsjedništva i Savjeta ministara BiH.

Dakle, čak i da jeste visoki predstavnik, Šmit ne bi imao nadležnost da obustavljaja zakonodavni postupak, da akte i proceduralne korake u okviru zakonodavnog postupka donošenja zakona (uključujući i njihovo izglasavanje) proglašava ništavnim i utvrđuje da oni ne proizvode pravno dejstvo, da objavljuju da zakoni neće stupiti na snagu i/ili da objavljuje da su svi nadležni organi i službene osobe dužni obustaviti donošenje akata i druge radnje koje omogućavaju stupanje na snagu i objavljivanje zakona, da radnje suprotne donesenim odlukama kvalifikuje kao krivično djelo (ovdje posebno treba istaći da nema krivičnog djela ukoliko nije definisano krivičnim zakonima). Nema nadležnost ni da objavljuju da će donesene odluke imati prvenstvo u odnosu na odredbe Ustava Republike Srpske, bilo kog postojećeg ili budućeg zakona, propisa ili akta, te da objavljuje da se njegove odluke u ovakvim okolnostima direktno primjenjuju i da nije potrebna dodatna radnja radi obezbjeđivanja njihovog pravnog dejstva (ako ne treba dalje obazbjeđenje pravnog dejstava zašto onda sude predsjedniku Dodiku i direktoru Lukiću za proglašavanje i objavljivanje nepostojećih zakona?) i da mu odluke stupaju na snagu odmah po objavljivanju na internetskoj stranici ohr.int. Sve navedeno je protivpravno, jer je protivdejtonsko, protivustavno i protivzakonito. Da su predsjednik Dodik i direktor Lukić poštovali Šmitove odluke oni bi učestvovali u protivpravnom djelovanju i time postali saučesnici u, u najmanju ruku rečeno, napadu na ustavni poredak BiH i Republike Srpske, te u kršenju Dejtonskog mirovnog sporazuma. 

Sud BiH će, koliko god to do sada izbjegavao, imati obavezu da prvo sam sa sobom raščisti da li je Kristijan Šmit, predstavljaući se kao visoki predstavnik, nepogrešiv i da li ima neograničenu samovoljnu vlast. Moraće utvrditi, čak i ukoliko bude smatrao da li je Šmit visoki predstavnik, da li je pravno ispravna i prihvatljiva bilo kakva njegova odluka ili su pravno ispravne i izvršive samo one odluke koje imaju osnov u Dejtonskom mirovnom sporazumu (makar to u širem kontekstu uključivalo i tzv. bonska ovlašćenja).
Bez takvog pristupa nema zakonite sudske odluke.