"KOMEDIJAKRITETI" U OGLEDALU

„Stav je mala stvar koja pravi velike razlike.“ Čerčilova je to mudrost. Kao i ova: Imaš neprijatelje - dobro je - jer to znači da si se nekada u životu pobunio zbog nečega.

Zato ću danas malo i o stavovima i o razlikama. Velikim i malim.

I o neprijateljima i o pobunama. I o medijima, onima koji to jesu i koji misle da jesu.

Ako su mediji ogledalo društva, ovo naše je puklo popola. Ne znam da li nam je donijelo sedmogodišnju nesreću. Znam samo da ova jedna puknuta polovina odražava „opozicionu istinu“, a ona druga „vlastodržačku stvarnost“. U tom ogledalu puknutom popola više se i ne vidi ko govori, već za koga. Mikrofon je megafon, kamera i tastatura opasno oružje, a naslovi na portalima izriču sudske presude kao da su sudovi. Vijesti se više ne pišu nego se režiraju. Te dvije polovine puknutog ogledala društva optužuju jedni druge za propagandu, a zapravo svi zajedno hrane one iste koji u to iskrivljeno ogledalo gledaju tražeći pravu istinu koja je negdje iza pukotine.

Oni što sebe nazivaju slobodnim i „nezavisnim“ odavno znaju i kome i kako se isplati biti zavisan. Oni „režimski“ se kunu u istinu dok im svaka rečenica počinje sa „Predsjednik je...“

Oni drugi sa „gradonačelnik je...“

Korist je obrnuto srazmjerna broju koliko puta tu rečenicu izgovore. Bar tako to izgleda u napuklom ogledalu.

Urednici su uglavnom politički stratezi, i režimski i opozicioni i „slobodni“. Novinari su sve više partijski glasnici. I opozicioni i režimski. Ovi slobodni i nezavisni takođe su glasnici, ali onako kako kažu vlasnici. Na jednoj strani napuklog ogledala je priča o korupciji koja cvjeta, a na onoj drugoj studija o ekonomskom procvatu.

Na jednoj strani napuklog ogledala je krah vlasti, na drugoj vlast čvrsto stoji, nikad čvršće. Tako vam se, poštovani čitaoci koji gledate u ovo ogledalo, između vijesti i vijesti izgubila vijest. Jedni izvještavaju o pobjedama, drugi samo o porazima, a zajedničko im je da sami sebi aplaudiraju. I jedni i drugi i treći.

Vidite li ih u ogledalu?

I jedni i drugi i treći imaju svog spasioca naroda, svog proroka, ali i svog sponzora. A svi, naravno, rade u interesu javnosti. Jedni izjave iz raznih kabineta prenose kao da su riječi svetaca, a oni drugi ih iskrivljuju kao da su zločin. Istina stidljivo viri, pa kad uhvati momenat, ugledaćete je u ovom napola puknutom ogledalu.

Jer vijest odavno nije nešto što se desilo, nego i ko je prvi javio.

Ali i ko nije.

Jedni brane Republiku, drugi spasavaju narod. Neki više ni ne prenose vijesti, nego pišu uputstva - kako da misliš, koga da voliš, a i koga da optužiš. I šta jeste za objavu, a šta nije.

Danas mediji politiku ne prate. Oni je vode. Jedni pune eter hvalospjevima, drugi kuknjavom. I svi se kunu u profesionalizam.

I tako vijest po vijest, spin po spin, stav po stav. Pa tako vam se i poneka laž provuče kao službena verzija događaja. Ako pitate ko je kriv to vam zavisi u koju polovinu puknutog ogledala ste se zagledali. Razlike se prepoznaju.

Zagledajte se bolje u ogledalo dok se nije sasulo. Još se tu dobro vide "komedijakriteti".

I oni koji pljuju, i oni koji hvale, i oni treći što se busaju da ne rade ni jedno ni drugo. Istinu više odavno niko ne traži ni u jednim vijestima, nego negdje u pukotinama ogledala i između redova, tamo gdje još ima obraza, ali sve manje aplauza. Tamo gdje još ima profesionalizma.

Na sceni „komedijakriteta“ u napuklom medijskom ogledalu napola vlasti, napola opozicije dok tražite odraz istine, još ćete vidjeti i iskrivljene osmijehe onih koji su izgleda zaboravili kome zapravo služe.

I posluže.

Dok svoje ne odsluže.