ZA STOLOM ILI NA JELOVNIKU

U diplomatiji postoji stara izreka koja je preživjela više ratova, saveza, geopolitičkih i političkih ljubavi nego što je Bosna i Hercegovina promijenila visokih predstavnika: ako nisi za stolom, onda si na jelovniku. Bosna i Hercegovina je tri decenije živjela kao restoran međunarodne zajednice, one što zapravo i ne postoji ali je svi je krste tim imenom. U tom restoranu su sjedili visoki predstavnici, ambasadori , specijalni izaslanici, razni tutori i supervizori, koordinatori i ostali „politički konobari“ koji su donosili račune koje oni koji su naručili nikada nisu platili. Na jelovniku su po pravilu bili građani ove sulude zemlje. U našem slučaju postoji i dodatak koji nigd‌je ne piše ali ga svi vide: ako nisi za stolom neko će te već staviti na jelovnik. Ako i jesi za stolom opet će pokušati. BiH je vjerovatno jedina zemlja na svijetu koja već godinama pokušava da dokaže da je suverena tako što joj najvažnije političke odluke donosi neki stranac. I nikome to izgleda nije čudno. Naprotiv. Kada neko zdrave pameti i postavi pitanje kako je moguće da u srcu Evrope i dalje postoji kancelarija koja može da poništava odluke demokratski izabranih institucija odmah ga proglase rušiteljem demokratije. Ma, nemojte. To je otprilike kao da vas ubjeđuju da ste potpuno samostalni i slobodni ali da ipak morate da pitate komšiju smijete li napraviti razmještaj u svom stanu. Upravo zato odlazak Kristijana Šmita i u vremenu koje dolazi nadati se i kancelarije OHR-a izaziva gotovo sentimentalnu paniku u velikom dijelu političkog Sarajeva.

Najveća ironija je što oni koji se najglasnije kunu u suverenitet BE HA najviše plaču za kancelarijom koja je simbol nesuvereniteta.

Nije zanimljiv samo Šmitov odlazak. Zanimljivije je ono što dolazi poslije. Godinama su nas učili da visokog predstavnika potvrđuje Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Da postoje procedure i pravila. Da postoji i međunarodno pravo i legitimitet. A, onda se ispostavilo da kada pravila ne odgovaraju onda postaju prepreka. Pa sada slušamo tumačenja kako bi novog visokog predstavnika mogao da izabere PIK i to ponovo bez potvrde Savjeta bezbjednosti UN.

Dakle da prevedemo na običan jezik. Kada vam ne odgovara međunarodno pravo onda se pozivate na kreativno tumačenje tog istog prava. Uzmete šta vam treba sa ovog stola sa početka priče praveći se da je švedski sto. I onda se još čude kada Republka Srpska postavlja pitanje legitimiteta .

Ako pravila važe samo kada odgovaraju jednim, onda to nisu pravila. To su želje. A želje nisu međunarodni poredak . Ili ipak jesu ?

Najveći apsurd je što upravo oni koji svakodneno pričaju o vladavini prava traže načine kako da zaobiđu pravo kada im ne daje rezultat koji žele.

Kada Republika Srpska traži poštovanje Dejtonskog sporazuma onda je remetilački faktor. Kada drugi zaobilaze sve moguće i nemoguće procedure onda se to zove zaštita države. Takvu logiku ni Leteći cirkus Monti Pajton ne bi uspio dočarati bez dodatne konsultacije sa domaćim političarima. A u međuvremenu svijet se mijenja .

Nova američka administracija nosi drugačije tonove. Novi ambasador SAD dolazi u potpuno drugačijem geopolitičkom trenutku nego svi njegovi prethodnici. Ratovi, energetska kriza, sukobi velikih sila i promjena prioriteta natjerali su velike centre moći da drugačije pogledaju na Balkan. Čak da bi naredni visoki predstavnik ko god da je od imena kojim se licitira mogao imati znatno ograničeniju funkciju nego njegovi prethodnici.

Više niko nema vremena da se bavi lokalnim političkim mitovima iz devedesetih kao nekada . Posebno nema mnogo strpljenja za ideju da jedna kancelarija iz prošlog vijeka ostane trajno rješenje za probleme u 21. vijeku. OHR je možda zamišljen kao privremeni mehanizam, ali ništa nije trajnije od privremenog rješenja koje odgovara određenim političkim strukturama. Zato i danas najviše i strahuju oni koji su godinama živjeli od uvjerenja da će neko drugi završiti posao koji nisu mogli dobiti na izborima. Dok su neki slali dramatična pisma, među njima i bivši Incko i proizvodili histeriju, najavljivali smak svijeta ode li OHR, Republika Srpska je na međunarodnim adresama pokazivala ono što mnogi ne žele da čuju , da ona nije problem. Da je ustavna kategorija, da nije privremena greška ni eksperiment. Da nije prolazna pojava nego jedan od temelja na kojima počiva Dejtonski sporazum, u kojem ne postoji PIK. Nije lako gledati kako uporno opstaje ono čiji nestanak su godinama neki proglašavali neizbježnim. Neki od njih nisu više među živima. Republika Srpska i njene institucije jesu.

Republika Srpska opstaje zato što iza nje stoji narod koji zna šta je platio da bi je imao. Najveća opasnost ne dolazi spolja . Nju uvijek vidimo . Opasnija je ono što dolaze iznutra . Takvi kroz istoriju nikada nisu bili avangarda. Nisu bili ni lideri ni zaštitnici naroda . Bili su ono što se oduvijek zvalo „peta kolona.“ Ništa nije vječno. Nijedan visoki predstavnik, nijedna administracija, ni ambasador. Uglavnom smo im svima vid‌jeli leđa prije ili kasnije. Narod koji zna ko je traje duže od svih. Republika Srpska je naučila da joj mjesto nije ni u kuhinji ni na meniju. Njeno mjesto je za stolom. I zato ne da da joj drugi pišu pravila i određuju mjeru slobode. Država se ne brani tako što navijaš da ostanu kancelarije u kojima stranci odlučuju umjesto tebe.Brani se tako što vjeruješ narodu koji tu živi. Zato je pitanje svih pitanja ko želi da Republika Srpska bude za stolom , a ko bi da je najradije ponovo vidi na jelovniku. Ne moraš voljeti svakog ko sjedi za stolom . Moraš samo biti dovoljno jak da niko ne može sastavljati jelovnk bez tebe. Ne tražimo tuđe mjesto za stolom . Traži se samo da nam niko ne određuje šta smijemo da jedemo .

Da ponovimo, narod koji zna ko je ne završava na jelovniku. On sam bira gd‌je će da sjedi. I sa kim.

I ne crta karte na salvetama.