KUD PUKLO DA PUKLO

Republika Srpska konačno je dobila ono što je čekala kao Godoa, samo sa više konferencija za medije i najmanje smisla. Dobila je novi granični prelaz u Gradišci. I to ne bilo kako. Otvoren je u stilu domaćeg vesterna. Ministar finansija u Savjetu ministara objavio je istorijsku rečenicu: kud puklo da puklo otvorići prelaz. I bi tako. Samo što nije puklo ništa osim živaca onih koji su mjesecima gledali rampu kao spomenik adimistrativmom apsurdu. Ali svaka bitka pa i ova za prelaz traži svog čuvara kapije. Svaki prelaz ima svog Kerbera. Tako je u prošlost otišao čovjek koji je otvaranje prelaza branio upornije nego što se u ovoj zemlji brane granice, budžet i ustav zajedno. Kamioni su čekali, narod u kolonama gunđao, a Krnjić je kao posljednji birokratski samuraj bio spreman da položi sve za još jedan papir, još jedan pečat i još jednu proceduru koja nije završena. Sve je to bio Krnjić u državi u kojoj je sve uglavnom „krnje“. Da je Kolumbo pitao "be ha" institucije ili recimo Krnjića za bilo kakvu saglasnost Amerika bi i danas bila neotkrivena.

Krnjić je zapravo uspio ono što rijetko kome polazi za rukom, da običnu rampu pretovori u politički triler sa elementima komedije ali i psihološkog horora. Toliko je uporno branio zatvoreni prelaz da bi čovjek pomisilio da kad se rampa otovri neće prolaziti ljudi, automobili i kamioni nego ko zna šta i ko. Nije dao pa kud puklo da puklo.

Ali ipak je puklo. Uz Dodikovu rečenicu koja zaslužuje mjesto u muzeju humorističkih političkih izjava. Dodik je,ko još nije čuo, poručio da je prelaz privremeno otvoren na 100 godina. U tu rečenicu stalo je sve.

I država. I sistem . I mentalitet. Kod nas je sve privremeno samo što traje vijek.

Privemeni objekti, privremene odluke, privremene koalicije, privremeni patriotizam, privremeni politički brakovi. Privremeno na 100 godina.

U razrješenju ove naše čorbe koju je zakuhao Krnjić zdušno su pomogli „braća hrvati„ i ministarstvo bezbjednosti BiH jer ako hoćeš da otovoriš granični prelaz moraš otprilike prvo preći sedam političkih nivoa, tri nacionalna pitanja, najmanje dvije sujete i održati sto sastanaka čiju je uspjeh obrnuto srazmjeran broju učesnika i na koje niko ne zna ni zašto je došao.

Kada smo već kod pucanja, lupanja i političke logike koja se kreće brzinom pokvarenog lifta ove sedmice se posebno istakao Branko Blanuša sa svojim otkrovenjem da se pitanje državne imovine rješava na nivou BiH. Da se čovjek lijepo zapita da li je profesor čuo za Dejton i ono što u njemu piše. Po toj njegovoj logici sutra bi neko mogao da kaže da se pitanje vrtića u Laktašima rješava u Savjetu bezbjednosti UN-a . Pa da ponovimo Dejton je jasno uredio nadležnosti i imovinu entiteta . Čujemo li se, profesore?

Blanušina izjava zvučala je kao da je neko pomiješao ustavno pravo, geografiju i scenario za politički kviz. Ali to je valjda postalo standard. Što je izjava veći nonsens to ozbiljnije bude izgovorena.

Što bi rekli kud puklo da puklo.

A , pukla je još jedna. Taman kada smo pomislili da smo iscrpili zalihe apsurda Draško Stanivuković se pojavio sa svojim istorijskim doprinosom civilizaciji , izjavom da su 1970. Austrougari pravili vodovod u Banjaluci. Austrougarska monarhija vjerovatno se u tom trenutku kompletna okrenula u grobu ako je ikako moguće da se čitava imperija kolektivno okrene. Ljudi nestali sa istorijske scene 1918. ali eto ih opet u Banjaluci pedeset i koju godinu kasnije, kopaju cijevi i razvlače vodovod. Možda su rekli idemo kud puklo da puklo pa stigli vremenskim vremeplovom . Možda baš preko novog prelaza u Gradišci nakon što ih je Krnjić jedva propustio uz kompletnu dokumentaciju štampanu u tri primjerka.

Dok se javnost zabavlja rampama, prelazima, blokadama, državnom imovinom i austrougraskim vodoinstalaterima iz sedamdesetih i dalje nema odgovora na najvažnije pitanje: Ko će biti kanidat vladajuće koalicije i da li će Stanivuković biti kandidat i za šta.

Opozicija traži zajedničkog kandidata kao da traži sveti Gral. Vlast važe, mjeri, taktizira, malo i pušta probne balone. Svi nešto čekaju.

Svi čekaju da kažu odluku. A, moraće uskoro pa kud puklo da puklo.

Jer dok se svi igraju istorije, geografije, ustava i graničnih prelaza narod i dalje stoji u kolonama. Doslovno i metaforički. Čeka da prođe njihov kanididat pa da se nadaju i oni sa njim u tamo neke bolje dane.

Pa kud puklo da puklo.

Jer sve je dobro dok ne pukne po glavi.