IGRA PRESTOLA

U Republici Srpskoj ne vodi se predizborna kampanja. Vodi se psihološki rat. Kandidati se kriju kao da ih traži Interpol, pregovara se šapatom, vlada zavjet ćutanja dok birači čekaju da neko konačno objavi: ja sam kandidat.

Kod nas je i kandidatura postala filozofsko pitanje. Tako je Branko Blanuša, nakon što nije rekao da jeste kandidat, ali ni da nije, odlučio da više neće davati izjave o kandidaturi. I bolje. Jer kada je dao posljednju, više nije bilo jasno ni da li sam sebe podržava, a kamoli da li ga podržava čitav SDS. A, ne podržava, i to je jasno. Tako je Blanuša, kako na jasno pitanje nije imao jasan odgovor, odlučio da glumi Budu na planini i ćuti dok narod nagađa da li je prosvijetljen ili samo zbunjen. Dok Blanuša ćuti, u SDS-u kipi.

Taman kada pomisliš da je opozicija dostigla maksimum političke konfuzije, pojavi se Ljubiša Petrović. Buni se čovjek. Ne baš do kraja, nego onako esdesovski, između redova, kroz izjave koje zvuče kao da će svakog trenutka ili objaviti kandidaturu ili napisati tužnu zbirku poezije o izdaji. A po dvorskim kuloarima šapuću: možda je baš on kandidat. Još jedan u borbi za tron. Još jedna sujeta koja traži svoje mjesto. Još jedna politička računica kojoj narod služi kao statistika, a ne kao razlog postojanja politike. SDS se dijeli sam sa sobom brže nego ameba pod mikroskopom.

Dok Blanuša meditira nad sudbinom kandidature, Draško Stanivuković i dalje vježba polaganje predsjedničke zakletve. I dalje se ponaša kao da je inauguracija već zakazana, samo još narod nije obaviješten. Tolika količina samouverenosti nije viđena još od Titanika neposredno prije udara u santu leda. E, sad, po toj logici Blanuša bi valjda trebalo da se skloni u stranu jer postoji neko ko želi funkciju više, glasnije i sa boljim reflektorima.

U ovoj igri prestola nije ni važno ko može pobijediti. Važno je ko je uvjeren da mu prijesto prirodno pripada. Ali iza zavjese, čini se, kao i uvijek, sjedi i Srbija. Srbija važe. Ne ona Srbija iz patriotskih govora i specijala sa harmonikom.

Nego ona prava politička centrala, gdje se telefonski pozivi mjere težinom, a podrška daje na kašičicu. Kandidati se ne biraju samo u strankama. Oni se, bome, i te kako odmjeravaju preko Drine kao lubenice na pijaci. Malo se kucka po kori, malo sluša odzvanja li dovoljno.

Odavno političke prilike u Republici Srpskoj liče na sagu u kojoj domaći političari glume glavne uloge, ali scenario se piše na drugim mjestima.

Opozicija, zabavljena igrama ega, gubi dragocjeno vrijeme u kojem Milorad Dodik negdje zadovoljno sjedi, pije kafu i ni sam ne vjeruje koliko mu olakšavaju posao. Ne mora čovjek ni kampanju da vodi jer opozicija sama sebi kopa rovove. Razjedinjena opozicija dođe mu kao besplatan marketinški paket. Dok Blanuša i Stanivuković mjere čiji je ego predsjedničkiji, Dodik čeka da se još malo međusobno izgrizu pa da izađe pred narod kao jedini koji makar zna šta hoće. I šta neće.

Makar se o narodu trenutno slabo priča. Glavna je drama ko će kome prepustiti tron. Kao da živimo u „Igri prestola“, samo bez zmajeva. Mada, kada bolje razmislim, ima i njih, samo što kod nas ne rigaju vatru nego saopštenja. Narod i dalje gleda i čita. Neki čekaju spasitelja, neki signal iz Beograda, oni treći opet čekaju da se opozicija konačno dogovori oko toga ko je taj. Ne onog koji je već u ogledalu izgovorio: „Ja sam taj.“

A, vrijeme prolazi. Republika Srpska danas ne izgleda kao zemlja koja bira budućnost, već kao kafana pred fajront gdje se svi otimaju oko posljednje stolice dok muzika prestaje da svira. U igri vrućih stolica i igri prestola. Izgleda da je to najpoštenija slika naše politike. Neće Republiku Srpsku ni ugroziti ni srušiti ni stranci, ni neprijatelji iz predizbornih govora. Nagriza je beskrajna parada političara koji su toliko zaljubljeni u vlastitu veličinu da više ni ne primjećuju koliko je mala zemlja po kojoj hodaju.

Dok oni igraju „igre prestola“, narod igra igre preživljavanja, radujući se predizbornim danima koji uvijek nose povećanja plata i penzija, pa i po koju marku za siguran glas. Odasvud.

Mora da se pazi dok se ratuje za tronove i prijestole da narod tiho ne počne da napušta kraljevstvo. Na političkom dvoru sve je po starom. Iste spletke, ista trgovina sujetama. Vlast se ovdje čuva kroz ego, kroz blizinu centrima moći i sposobnost da izdržiš najduže. Zato ne brinite, kandidati će se već pojaviti. Prijestolje nikad ne ostaje prazno.

Samo što mi nemamo kraljeve, ali imamo prinčeve.

I dvorske lude.