Navijanje za izmjenu

U sportu nisu rijetke situacije da veliki igrači nakon dugo godina često budu osporovani, a u jednom momentu i navijači počnu tokom utakmice da traže njegovu izmjenu. Miloš Teodosić, na primjer. I poslije svega što je uradio u karijeri, danas često možete čuti navijače Zvezde, koji ga vole, da kažu „ma ne može on više“. Ne gleda se više ni taktika, ni šta on doprinosi, ni da li neko drugi unapređuje ili popravlja igru, bitno je da Teodosić ne bude u igri.

Na to je podsjetilo i ono što smo gledali posljednjih sedam dana u Republici Srpskoj, odnosno Banjaluci na protestima zbog Zakona o budžetskom sistemu koji je predložila Vlada Republike Srpske, a kojim je predviđeno smanjivanje sredstava od raspodjele PDV-a za najveće gradove Srpske – Banjaluku i Bijeljinu. Gradonačelnici dva grada, Draško Stanivuković i Ljubiša Petrović, uspjeli su da ujedine opoziciju u borbi protiv vlasti, a prisutni narod skandirao je protiv SNSD-a, potpuno zaboravljajući ili neznajući detalje četvorogodišnjeg mandata gradonačelnika Banjaluke.

I jedni i drugi nisu se ni milimetar pomjerili od svojih stavova. Stanivuković je u svom maniru uspio da napravi priču, dok se Vlada ponašala kao da se ništa ne dešava. U silnoj galami ko je u pravu, potpuno je u tišinu upalo sve ono što bi i kod jednih i kod drugih pokazalo apsolutno licemjerstvo u priči.

Vlada je ovakav potez pravdala time da želi pomoći nerazvijenim i izrazito nerazvijenim opštinama. I tačno je, treba pomoći. Ali ko može povjerovati da je takva želja iskrena nakon što 20 godina nijedna od tih opština, i pored stalne „brige“, nije bar na korak od razvijenosti? 20 godina mi pričamo o nerazvijenim i izrazito nerazvijenim. Bile su one i prije pet godina nerazvijene, u vrijeme kad je u Banjaluci bio gradonačelnik SNSD-a, ali tada nikome nije palo na pamet da sredstva najvećeg grada usmjeri ka tim opštinama.

Pogotovo je licemjerno da se sada priča o brizi za te lokalne zajednice, kad je prije godinu dana većinskim dijelom u Banjaluci učestvovala u izgradnji teniske „dvorane“ koja je 50 miliona maraka pretvorila u smetljište, rupu i ruglo. Nekako danas smiješno izgleda kada se nabraja šta je sve uloženo u Banjaluku u posljednje četiri godine, neki silni milioni na različite projekte, kao da tokom ove četiri godine nisu postojale izrazito nerazvijene opštine.

Čini se da para ima za sve, jer u suprotnom budžet predsjednika ne bi bio uvećan za 21 milion KM. Može biti da je lakše neke stvari finansirati iz kabineta predsjednika Republike Srpske, ali nije nadležnost predsjednika da gradi vrtiće u Banjaluci. Ili bilo gdje drugo. Onda nam ne trebaju ministarstva, institucije, budžet se može staviti u jedan kabinet sa velikim brojem sekretara i da se dijeli po nahođenju.

S druge strane, licemjerna je i priča gradonačelnika. Da je vlast najgora, ne može se protiv nje boriti tako što će se praviti poslovi poput zamjene zemljišta sa Korićancem, projekti poput teniske „dvorane“. Ne može se pričati da će Banjalučanima nešto faliti, jer Vlada uskraćuje šest miliona KM, dok se vodi istraga o nenamjenskom trošenju 10 miliona KM. U 2023. godini. Za 2024. ćemo vidjeti. Ne možete raditi sve mimo procedura, bez skupštine (takav stav je ponovljen i u izjavi medijima tokom protesta kada je Stanivuković rekao „šta me briga za skupštinu“) i zakona. A onda kad se zapetljate u svojim kombinacijama da pravite paniku da će nešto stati ili propasti.

Ne možete od spomenika srpskim junacima, palim borcima, napraviti politički marketing i kanticu za prošenje. Ružno je da se kaže da je sve spremno, a onda da se vrijednost maltene udvostruči. Da se pred izbore spomenik osvijetli u bojama trobojke, a onda da kažete da nije ni blizu završetka.

I tačno je rekao Stanivuković, parafraziram: „čim podignu trobojku, nešto smišljaju“. Problem je što on radi isto.

Ne može se sve što je loše pravdati i prećutkivati zbog lošeg. U tom slučaju mi ne možemo pričati o promjenama, nego o zamjenama. A mi smo onda samo navijači koji traže izmjenu, jer se onaj na terenu umorio i ne može više istrčati šprint i očekujemo da će nam igrač s više energije donijeti pobjedu. Igri će doprinijeti sigurno, unijeće osvježenje, ali taktika će ostati ista.

Uzimajući sve u obzir, čini se da i jedni i drugi ovo pitanje prave za utemeljivanje tabora i bolju startnu poziciju pred opšte izbore 2026. godine. Dok Stanivuković ponovo uspijeva okupiti i ujediniti opozicionare (sem Vukanovića), vlast preko kabineta predsjednika pravi siguran bedem od novog ujedinjenja opozicije. Jer jedino ko se može nositi sa Stanivukovićem je Milorad Dodik. I čini se da je sa PDV-om kampanja krenula.